Kada bi imao hrabrosti priznati da li bi naša ljubav bila grijeh? Kada bi imao hrabrosti priznati da ljubiš me kao što nikada nisi, da želiš me kao što nikoga nisi, kada bi imao hrabrosti, da li od svijeta prognani bili? Sresti se iznenada u godinama kojima sve postaje ustaljenost, navika postojanja i trajanja, u godinama koje se više ničemu ne nadaju, u kojima je radost tek riječ sa prošlim značenjem, nije li to blagoslov neba? I zašto ti baš sada hrabrosti nedostaje

priznati koliko si sretan, koliko ti sve te male pažnje naših susreta radosti donose? Imamo li pravo na sreću? Znam da imamo, samo moramo ju prihvatiti, moramo joj reći hvala što nas je pronašla pa makar i ovako u ukradenim satima, a koji se već godinama broje. Ne želim misliti, jer sreća nikome nije uskraćena pa ni nama, da smo osuđeni samo o sretnim danima sanjati. Voliš me, volim te i svaki tvoj dolazak blagujemo najljepšu ljubav ne pitajući hoće li zauvijek trajati, znajući da ni za koga zauvijek ne postoji. Još samo kada bi hrabrosti imao priznati kao što meni priznaješ koliko si sretan. Priznati ne zbog mene, to znaš.