Vrijeme kada gasi se

zvijezda jedne ljubavi

noć potopa i potresa traje,

tijelo istrošena kapsula postaje

što jednom je mislima

među sjajnim zvijezdama jezdila

i astronaute ljubavi do srca nosila.

Ne gasi se samo zvijezda

u tihim samotnim noćima,

gasi se svaki trak sunca

u jednim tužnim očima,

gase se stihovi u pjesmama,

tišina prekriva glasove

na usahlim žednim usnama.

Kad gasi se zvijezda ljubavi

bezdani tuge  nepremostivi

u duši nastaju i traju,

pečati samoće zauvijek ostaju.

Štefica Vanjek-Štefi