Sjećaš li se kako su prozori ovoga grada
svijetlili dušama sretnih ljudi?
I sve je bilo nekako jednostavno, lako i
ljudski.

Djeca su se igrala u vrtovima do kasne noći
jer je jedini vuk
spavao u bajci.

Naši su restorani bili otmjeno obični,
a mjesta na koja si me vodio, disala su
spokojem.

Poezija je dirala dušu,
a glazba je voljela balade.
I  ljubav je bila nesputana, strasna,
ali ne obična.
Čak i kada je lagala, lagala je
dušom vjerujući u svoje varke.

Što da ti danas kažem?
Dok polažem cvijet na težak kamen
kako da ti kažem da iza zatvorenih prozora
nema sretnih ljudi,
da su djeca odavno izgubila djetinjstvo
i da je vuk izašao
iz bajke.