Bilo bi lako, govoriš, da smo susjedi, da si možemo mahnuti kroz prozor, da možemo prve zrake sunca podijeliti. Da bilo bi lako, odgovorim pomalo sjetno, ali nismo, ne nismo susjedi. Mi smo više nego bi bili kao susjedi. Mi dijelimo onaj najljepši dio koji u nama živi, koji naše duše prepoznaju samim pogledom. Mi smo jedno u dva tijelo bez da se zagrlimo. Naše se misli susreću na prostranstvima na kojima nema ograničenja, na kojima samo sreća postoji. Govoriš da me kao curicu svoju želiš sve dok na usnama dah nam struji, ali zazebe me pomisao kako brzo godine odlaze i devet je već ljeta prohujalo, a ja ne razabirem kuda, kako, jer kao da smo se jučer ugledali, kao da smo se jučer prvi put poljubili. Promislim o svim tvojim željama, o mojim željama i vjeruj mi ljubljeni ne bi nam bilo lakše da smo susjedi no što nam je sada. Jedino što nam je važno imamo. Imamo zvjezdicu sreće u skrovitim trenucima moga doma, u našim šetnjama šumovitim obroncima voljenog grada, u udisanju mirisa gradskih ulica i trgova. Mi imamo cijeli svemir u sebi svaki put kada smo zajedno. Bilo bi lako…govoriš; ne, sigurna sam da ne bi, odgovaram kao curica svom dječaku. Kako je lijepo voljeti!

25.06.2013.