Iznad mene dubok crni bezdan
u njem samo ogromno srebrno oko;
gleda li to moj Stvoritelj mene
i čudi se sam svojoj inovaciji?

Ostah i ja zdvojna zašto nije izustio:
Neka bude žena!?
Dovoljne su bile tek riječi:
„Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.“
I stvori neizrecivu čaroliju;
beskrajno lijepu Zemlju i vodu
iz ništavila izrastu stabla
i sve biljke koje se sjemene
i sve životinje koje se množe.
Stvori dan, noć i beskonačan svemir.

U svom umjetničkom zanosu
svojim svemogućim rukama
od zemnoga praha oblikuje muškarca,
ali ne bijaše u potpunosti time zadovoljan.
„ Nije dobro….“ – reče.
Tog stvora duboko uspava
poput Uspavane ljepotice iz bajke;
izvadi njegovo rebro, pa se poigra genima
oplemenivši ga božanskim aditivima i
obavi somatski stanični nuklearni transfer.
I tako sam ja – postao žena.