Iz čistog konformizma neću ništa reći o današnjoj hrvatskoj kritici i njezinim autorima. Oni dovoljno govore o sebi i svojim kolegama iz  dobro ukopanih, dotiranih rovova. Ostavljam ih njihovoj paljbi i njihovim istinama.Stanko Vraz je prvi hrvatski pisac koji je mislio da je književna kritika ozbiljan posao koji zahtijeva uvažavanje i kompetenciju. Ne ulazeći u problematiku njegove objektivnosti u procjenjivanju književnog djela, usvajam tu misao.
Jasno mi je da književni kritičar ne može biti potpuno objektivan jer on kao čitatelj ne može posve isključiti svoje emocije, svjetonazor, odgoj, pa ako hoćete i svoj temperament.
No, kada on dozvoli da njegove emocije, svjetonazor i temperament prevladaju, onda je bolje da svoj osvrt na neko književno djelo ne naziva književnom kritikom. Ako se u književnu kritiku umiješa i politika, onda cijela stvar postaje gorka, smiješna, marionetska.
Da su naši pjesnici voljeli komentirati tuđu poeziju i nalaziti joj mane, nije ništa novo. Međutim, oni su to radili tako strasno, s tako puno žara da se pitam – čemu?
Ja volim  Matoševu poeziju, ali i poeziju Janka Polića Kamova. I da je Janko Polić nakon Matoševih napada prestao pisati bila bih uskraćena za spontanu snagu jedne Psovke ili Isušene kaljuže, a hrvatska bi književnost bila uskraćena za autora koji je u književnom smislu avangardno galopirao ispred svog vremena.
Priznat i renomiran Matoš, čiju poeziju, ponavljam, zaista volim, ovako je  u časopisu „Hrvatska smotra“ častio Kamova i to tekstom kojim je ispunio desetak stranica. Već prema naslovu ove Matoševe recenzije „Lirika lizanja i poezija pljuckanja“ možemo naslutiti kakvom je artiljerijom pucao na književni rad mladog pisca.
Matoševa je kritika porazna, snažna, ubojita, ali ne mogu se ugibati misli da je ona takva zato što je Matoš u njoj rabio Polićeve lekseme, njegov, u to vrijeme, žestok, neobičan, nekompromisan izraz. On cinično citira stih Janka Polića Kamova i identificira ga s njegovom poezijom.

“Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene.“

Jasno mi je da je ova ištipana, nesretna, buntovna poezija bila strana profinjenom esteti kakav je bio Matoš, ali me ipak čudi da nije osjetio krvavo, nesretno srce ispod psovke.
Za Matoša je Polićevo pjesništvo, apsurdno, nepoetično, smiješno, puno vratolomnih besmislica i megalomanske gluposti.
Bez ikakva ustručavanja naš profinjeni pjesnik i kritičar naziva mladog pjesnika dijaboličarem idiotske poetike i kretenske retorike koji rimuje riječi česma — pjesma. Ne znam zašto je Matoš mladom pjesniku zamjerio navedenu rimu, jer te se dvije riječi lijepo slažu. Možda je mislio da je taj spreg otrcan, ali znamo da ljepota pjesme ne ovisi samo o rimi.
Zamjerio mu je njegovu književnu plodnost pa i činjenicu da je svoja djela izdao o vlastitom trošku. E, moj pjesniče. Dobro je da ne živiš u današnje vrijeme u kojem se sponzori nalaze … no, nećemo o tome.
Još se u nekoliko navrata Matoš obrušio na književni rad Janka Polića Kamova koji mu ne ostaje dužan. Svoj odgovor objavljuje u časopisu Pokret pod naslovom Antun Gustav Matoš. Mladi pisac piše:

Matoš je nazvao moje knjige »sumanuta i suluda djela ciničnog i do ogavnosti megalomanskog mladića« i onda sasuo na mene i ostale pogrde kao »nedotupavi cinizam, naduveni kreteni, glupi ko toljaga, novinarski gra­fomani, prnjavoski klipan, telad…«

Nakon kratkog uvoda, Polić jednakim otrovom odgovara Matošu, ali njegov način je smireniji, osjeća se povrijeđenost, ali ne i zloba. Njegove riječi bodu, ali i priznaju vrijednost protivnika iako ta vrijednost pripada prošlosti.

“ Matoš nije više obijestan, okretan i elastičan; postaje sve uveliji, grči i smrčeniji.“

Volim i cijenim poeziju Antuna Gustava Matoša. Volim i cijenim poeziju Janka Polića Kamova. I mislim da je bolja nikakva kritika, nego subjektivno kritizerstvo kakvo su izmjenjivala dva meni draga pjesnika.

Marija Juračić, prof.