Objavljujem svim na znanje
da neću sama dalje više
noću slušati šapat kiše,
gledati zore kada rude
slušati sjećanja što me bude.

Gdje ću svoje misli skriti
ako tebe neće biti
kome šapat vjetrom slati
čiju pjesmu zapjevati
ako naše neće biti
i ti je nećeš osjetiti.
Kome ću stihove poklanjati
ako kiše stanu liti
i njih sobom odnositi,
tebe blizu neće biti
da ih možeš zaustaviti.
Hoćeš li se sa mnom i ti
u pjesmu tužnu pretočiti
ili ćeš sam dalje nastaviti
nekom moru usamljenosti otploviti,
ja ću kapljica nevažna postati
što će brzo izhlapiti
i nitko neće znati
da zajedno bili smo mi
miran potok što usjecima vijuga,
i na nebu nasmijana duga
što sreći podastire pute
do tebe i mene razasute.