S godinama u svitanje češće sjedaš

na terasu okrenutu istočnoj strani kugle

gledajući jutarnji izlazak Sunca

iznad gustih, visokih krošnji

što zeleno oslikavaju horizont

miješajući se bojama zlatnih agruma.

.

Sunčevi izlasci sakupljeni

na dnu balkanskih vododerina

pretvaraju tvoj obzor u užarenu loptu

čiji se ognjevi u trenu rađaju i nestaju

poput plama kapele Gorućega grma

dok se Njegov glas nečujno gubi

u beskrajnoj spirali protoka vremena.

                           .

Kamene ploče koje si bio zadužen nositi

na svojim plećima razmrviše se

u sićušna zrnca u podnožju Džebel Musa,

a njihovu sipku toplinu osjetit ćeš

na svojim bosonogim stopalima

zakorakneš li putem svjetlosti.

Dekalog”