Kada nam u ruke dospije rukopis proze naslovljen s bajkoslovne dvije riječi, i kad ih pojedinačno semantički gledamo ali i posebno spojene u sintagmu rajski vrtovi, onda smo zatečeni svakojakom upitanošću o čemu se to u prozi što je pred nama pripovijeda. A kada vidimo ko je pripovjedač, onda nam stoji i još veća zapitanost kako je to ispripovjedao Nurija Delić ovo svoje novo prozno djelo znajući kojim pripovjedačkim umijećem je ispripovijedao „Roman o Musi“. Dakle, pred nam su, i naslovom knjige i imenom pisca, čitalačke znatiželje i unutrašnji poticaji – čitalački porivi.
Sintagmu rajski vrtovi koristili su i koriste pripovjedači i kao metaforu u usmenom kazivanju i kao nazive nekih uređenih prostora a i naslove svojim pisanim tekstovima. I svako je to iskazao na sebi svojstven način, kako reče pjesnik:
Koliko pekara – toliko kora//
koliko dana – toliko zora//
i usta – toliko poljubaca i vapaja//
toliko i okus zalogaja.
(„Htio bih vam nešto reći“, K. Ljevaković)

Naslov svake knjige, pa i ove „Rajski vrtovi“, je idejni nagovještaj knjige kojim autor/ica naznačuje svoju knjigu u lapidarnom i sugeriranom smislu, koji opet proizilazi iz suštinskih vrijednosti knjige.
Iščitasmo knjigu autora Nurije Delića. Čitasmo bez prestanka iz priče u priču nošeni pripovjedačkim nurom pripovjedača koji i imenom svjetlost slovi.

Autor svoju knjigu pripovjedanja započinje pričom Ruke majke. Znano nam je da su mnogi i anonimusi i veliki pisci i pjesnici pripovjedali i poetizirali i romanopise i novele pisali o majci, majčinim rukama, o majčinim prstima, o zlatnim rukama majke, o očima i suzama majke, i majčinom prstenu, pisali pisma majci i koliko će ih još ispisivati ne znamo ali, koliko nam je znano, ovako kao autor Delić još nitko ne ispisa tu vječitu i tešku, samo na privid lahku, temu, pa tako i pjesnik veli:

Gdje su mi sve te riječi, i njihove siline? da u njih smjestim sve majčine svetosti i miline.
Osjećam, smišljam i kad smislim, domislim u trenu – nije dobro, nije dovoljno ni za tvoju, Mati, sjenu.
Riječi su male i u nemoći su, ili ih ja ne imadoh, da iskažem svu dobrotu njenu. („Mati“, K. Ljevaković)
Dakle, Delić uspijeva da lik majke, opisujući samo njene ruke, iznese pred čitatelja, samo u drugom kontekstu, kako je to Gorki opisao u revolucionarnom kontekstu od prije stotinu i više godina – „lik majke u svojoj univerzalnosti i da nema granica do kojih majka može ići zbog ljubavi prema sinu. (…) priča prerasta u priču o majčinom srcu“. Tako je to, i više, i sa pričom Ruke majke Nurije Delića. Pripovijedanje o majčinim rukama je pripovijedanje o majčinom srcu, to je bezvremenska priča i za svako je vrijeme i za svako majčinstvo svake vrste. Ima se dojam da je ovo sublimirajuća priča svega do sada ispisanog o rukama majke i majkama svijeta što rađaše i odgajaše i koje će to biti i čini nam se natpisanom.
Dok se u R. Marinkovića ruke svađaju, lijeva i desna – jedna drugoj predbacuju svakojake krivnje, u Delića ruke majke su jedno i jedinstvene su u svekolikom dobročinstvu.

U pripovjedačkoj naravi Delića preovladavaju duge rečanice. Zanimljivo je da se ne gubi od ritma u tekstu. Ritmičnost u tekstu je važno za čitatelja i pisac o tome vodi brigu kako će čitatelja voditi na putu kroz svoj pripovjedački svijet. Kratke rečenice pospješuju dinamiku radnje a duge usporavaju tempo. Najbolja je mješavina u pisanju.
Rječito je koliko je autor nezasit i nezaustavljiv u kazivanju i u dokazivanju onoga o čemu nam pripovjeda. I uvijek bi htio više i duže govoriti nam o onome o čemu piše, pa se čitalački zapitamo otkuda piscu Deliću tolika pripovjedačka prostranstva, tolike spoznajne širine o nečemu što nam se čini relativno nevažnim.
Nismo sigurni da li je Delić prevazišao pisca B. Pekića u dugim rečenicama kojeg u njegovim rečenicama romana „Zlatno runo“ nije mogla da zaustavi tačka u želji kako kaže – uvek sam želeo da kažem sve. Opet, mislimo da se „delićevskom“ rečenicom samo dobiva na suštini i potpunosti ispripovjedanog i ne bi se moglo ništa kratiti, izbaciti a da se ne odšteti veličina i suština kazanoga.
To nam govori i o temi priče i o autoru spram teme da su mu rečenice uglavnom duge i preduge, čak dosežu i do cijeloga pasusa iliti pola stranice, a domalo je to i čitava stranica, bilježimo to u priči Duša. Baš kao što veli: „Duša hoće daljine, a tijelo ne može svagdje stići!“ Ovo su istraživačke naracije i po sebi, intimističke naravi autora Delića a u intimistici Alijaga Dede, dizdara Dobor kule, istovremeno je to i prolaženje čitatelja kroz osobne intimističke fascinacije i istraživanja vlastite duše. Ta nadnaravna pripovjedačka umješnost potpomognuta erudicijom autora neosporena je osobnost pisca Nurije Delića.
Svaka je priča jedan raznobojni pripovjedački rajski cvijet, kao što je u Serdžadi, metaforičnoj priči, serdžada za iskrenog vijernika svojevrsni rajski vrt dok na njoj u molitvi stoji pred Stvoriteljom.
„Kada ja stanem na svoju serdžadu kao da sam stao na najsigurnije mjesto na svijetu, ono mjesto koje ne može nikako biti potopljeno, na ono mjesto koje vatra neće, mjesto je na kojem ulazim u svijet sigurnosti, svijet zahvalnosti, svijet dobra, jer nikome ne činim zlo, niti ga smišljam, niti bih ga ikako mogao učiniti ni čovjeku, ni živini, ni malom mravu, voćki, leptiru, travi, cvijetu koji je iznikao iz nje i koji se na lagahnom vjetru mirisav njiše kao crveni mak u ogromnoj poljani zrele pšenice, riže ili prosa. Pa zar to nije, ta moja serdžada, pravi ovosvjetski rajski vrt?“ (Serdžada)

Serdžada je za njega nebosklon: „Da nema nje (…) kako bih se sklonio i sačuvao od svega onoga što ljudi čine ljudima (…)
Gotovo u svakoj priči autor dio priče, manji ili veći, veže za naziv rajski vrt ili, pak, dio priče pečati tom sintagmom, pa otuda segne i naslov čitavoj knjizi.
Glavni pripovjedač je Alijaga Dede – dizdar Dobor kule. U svim pričama u kontekstu je povijesna Dobor kula od koje danas krhotine stoje. Ali, čini nam se sa ovim ispisima Nurije Delića (Rajski vrtovi) i pripovijedanjima autorskog tandema Nevzete & Huseina Ismailovića (Orlovi sa Dobor kule) ostvaruje se svojevrsna reinkarnacija njenih bijelih zidina, odaja – predvorja i dvora Dobor kule, njenih dvorjana i vladara.
Značajna je autorska zanimljivost koja se proteže dobrano iz priče u priču da Alijaga Dede, dizdar Dobor kule, umjesto da pripovijeda o tome o čemu pripovijeda on iznosi o tome konstatacije, zaključke, daje upute, pojašnjenja, tvrdnje – čije se istinitosti, pozitivnosti ili negativnosti ne dovode u sumnju. Pa se nameće mišljenje da je ovo knjiga uputa za insanijet – čovječnost i plemenitost.
Priča Imam je ispisana za sveštena lica i za neosveštana, ma ispisana je za sve i svakoga da se osvijesti, da dođe sebi i činu tevbe.
Ja, efendija, Alijaga Dedo, pisac epa o Osmanu, bivši dizdar gradine Dobor Kule, sedam godina imam jakeški, i prvi imam Čaršijske džamije u Modriči, kao neki svjetionik u mrklom mraku, – nosim ahmediju oko glave, u duši nur, u srcu mir, jer sam musliman, kojem ne smeta kršćanin, brahmanac, zaraduštovac i njegov zunar oko pasa. I samo oni koji teže za vrhovnom istinom, moja su braća i znak da pripadamo jednom, ljudskom soju koji ne kopa po razlikama kojima broja nema, nego istrajava na sličnostima koje su još brojnije pa nas spajaju i ujedinjuju… (Imam)

Fantazma Jusuf-bega i autorska stvaralačka mašta pretpostavlja događaje, ali i sposobnost je autorskog duha da odsutne ljude i događaje predočava kao prisutne, odnosno da stvara slike neovisno o njihovoj odsutnosti i dovodi do fantazmagòrija – tog fantastičnog i neobičnog prikazanja i predodžbe pred čitaoca. (Moj otac Jusuf-beg)
Nurija Delić je zaista pisac detalja, pisac minijature o kojoj umije nadugo i naširoko, natanane a potanko paukovim nitima da ispreda i plete priču do čitalačke učuđenosti i zadivljenosti, npr. kako je to Delić ispripovijedao prvu boru na lijepom licu žene, pa jednu laž, huju, osamu, te miris, osmijeh, dušu, jezik… (Bora, Huja, Laž, Ljudi, Osama, Snovi, Točak vremena, Osmijeh, Mirisi, Duša, Jezik)

Kad kažemo da je ep opširan spjev u stihovima koji opisuje mitske, povijesne ili legendarne događaje ili junačka djela, onda kažemo da su „Rajski vrtovi“ ispripovijedani ep ili ispripovijedani epovi. Shodno drevnom vremenu iz kojega progovara i o isto takvim ljudima i događajima Delićeva pripovijedanja nose notu bajkovitosti, nose senzualnosti i čulnosti narodnog kazivanja i u tom i takvom pripovijedanju čini nam se nenadmašnim savremenim piscem. (Đerzelez Alija i Hrnjica Mujo) „Rajski vrtovi“ su svojevrsna prozna epopeja brojnih i zamršenih snoviđenja i događanja u životu Alijaga Dede, dizdara Dobor kule.
„Rajski vrtovi“ su zanimljiv miks bajkovitih mogućih događaja, stvarnih događanja, realnih likova i njihovih nevjerovatnih doživljaja i postupaka. Ovo je literarna istraživačka misija. Autor je duboko ivolviran u emotivna stanja svojih likova, u njihova proživljavanja svega onoga što im se događa i oko njih u Bosni i šire oko Bosne.
Pedeset i tri priče o mnogo čemu, sličnom i različitom, osim što su jedna cjelina jednog ispisivanja, sve ih je autor utjelòvio u obgrljaj prostorom i vremenom Dobor Grada, Dobor kule i pripovijedanjima Alijage Dede u romanopis „Rajski vrtovi“, obglio jednim nazivom iz onkraj svijeta kako se to i čitatelju doima, pa dok iščitava van je svoga trenutka stvarnoga svijeta, baš kako autor kaže: „Uz knjigu nam pucaju vidici na drugu obalu, širimo krila i letimo do vrha planine, pod oblake, a sunce, mjesec i zvijezde postaju bliže (…)“ (Knjiga)

Prostor pripovijedanja, kraj (Doboj, Jakeš, Odžak, Modriča, Vučijak, Trebava) u kojem je središte Dobor Grad odakle autor pripovijedanjem dokučuje Tešanj, Žepče, Zenicu, Sarajevo, Banja Luku, Bihać, Tuzlu, Zvornik, Istambul, Požegu, Đakovo, Siget, Budim, Kairo, Efes…, taj prostor i oni likovi koji se imenom spominju, smješteni su u misterije i snoviđenja Alijage Dede, odnosno u pripovjedačke kreacije autora Delića u osnovi zasnovane na literaturi, na narodnim pričama i epsko-lirskim kazivanjima.

„Rajski vrtovi“ je antiratni roman po svom humanističkom opredjeljenju. Govori ponajviše o stanju duhova u Bosni, o odnosima između ljudi onoga vremena koji su ostavili dubok trag u historiji Bosne: Mehmed-paša Sokolović, Rustem-paša Opuković, Hamza Bali Orlović, o našim junacima Aliji Đerzelezu i Muji Hrnjici, kao i o Mijatu Tomiću, o čemu govori sam Alijaga Dede, kao i uski krug moćnih ljudi koji se nalazi uz njega. Druženje s knjigom i umnim ljudima, donijet će Alijagi Dedi duboku spoznaju o ljudskim dušama i preteškim sudbinama poznatih i nepoznatih ljudi onoga, ustvari i našega doba, jer se, kao slojevi, slažemo u historiju i književnost sveukupne Bosne.

Iz priča nas zapuhuju pacifistička razmišljanja koja osuđuju rat i svako ubijanje svakoga živoga što je Njegovim prosvjetljenjem stvoreno bez obzira na njegove razloge i ciljeve, odiše jedno mirotvorstvo koje ostaje u čitatelju prožeto tekijskim duhom i derviškom propovijedi.
Nerijetko autor opisuje pojmove rekli bismo one obične svakodnevne, tako da nam se čini da se tu osjeća pripovjedački najkomotnije i tom nekom svojoj čudnom pripovjedačkom nonšalantnošću donosi nam ih do oživotvorenja. (ime, himna, jabuka, blago, miris, knjiga…)
Nudi se izobilje imena i informacija iz drevnih vremena u naručju brojnih pikantnih produhovljenih naracija koje autor umješno dovodi i u poveznicu s našim vremenom što daje okus zanimljivog iščitavanja. Gotovo da nema imena znanog po epskom junaštvu i junačkih bojeva a da ih Delić nije ovdje ispričao na sebi svojstven način.

Roman vrvi deskripcijama. Autor je vizualist i donosi nam maestralno opise koji zastaju u nama.
Na horizontu se ukaza raskošna svjetlost Mjeseca koji je jarko svijetlio i odskakivao u nebo, sav okovan u srebro, kojeg je prosipao po lišću i drveću pored mene i pokazivao mi put prema Doboru, što je stršio, ogroman, iz ove kosine u kojoj sam bio. (Predvečerje)
Kako rekosmo da je roman „Rajski vrtovi“ jedno veliko pripropovijedanje o svekolikoj drevnosti, autor to i leksikom svjedoči, pa ćemo se sresti s riječima i oblicima riječi koje ne poznajemo, u prilogu knjige nam stoje pojašnjenja tih riječi: obtok, zaumno, vrutak, štioče, uzdurisati, merzana, navjese, zunar, kalni, muhtač, seire, zehra, jedači, tegotan, đunahćar, la’net, menzil/e, hraljat, korjenika, azap, golotrb, stravljeno, šarampov, hametice, glavit, zvjezdoznanci, jekin, dželep, brokat, zloguko, murećep, hvȁstati se, ȁspra, tȅklić…
Leksika, sintagmatski i sintaksički sklopovi nose aromu epskog pripovjeanja što je u skladu sa drevnim vremenom i drevnostima svake naravi o kojoj se ovdje pripovijeda.
S čitalačke strane želimo kazati da nas je autor kupio s prvom pričom Ruke majke za čitavu knjigu. I da urednički gledano ta priča nije slučajno na prvom mjestu. Prvi utisak je važan. Halo-efekat nas prati u životu, pa evo i kod čitanja knjige. On nas veže. Privuče kao ljubav na prvi pogled. Početak je važan u svemu i svakoj prilici. Čak i rezultat na cilju zavisi od starta. Priča Ruke majke uzima čitatelja hipnotizerski i nosi ga iz priče u priču do kraja romana.
Nurija Delić je virtuoz u pripovijedanju. Historijske tragove o događajima i likovima i mitove o njima je umješno propuštao kroz stent svog autorskog nadahnuća. Smijemo ustvrditi da je ovo rijedak svojevrsni historijski roman stentiran literarnošću i tekijskim praistinskim aksiomima.
I na kraju, još jednom na početak knjige, na prvu njenu stranicu i riječi posvete; autor knjigu posvećuje svojoj dragoj Zijadi Delić, rođenoj Džidić, da „Rajski vrtovi“ budu samo mali odbljesak Tadž Mahala i onoga šta mu je ona značila, da sa sjetom vjekuju spomen na njihove zajedničke rajske vrtove.

Roman je tiskala Štamparija „OFF SET“ Tuzla, u B5 formatu, s tvrdim omotom, s 389 stranica. „OFF SET“ Tuzla je i izdavač knjige. Naslovnica je u kreaciji Šerić Tomislava. Recenziju je ispisao Kemal Ljevaković. Pogovorni osvrt su ispisali Husein i Nevzeta Ismailović.

Autoru i izdavaču pripadaju sve čestitke za ispisivanje i objelodanjivanje ovog značajnog djela u savremenoj bosanskohercegovačkoj kniževnosti a čitateljstvu za nauk i zadovoljstvo.
Tešanj, 25.4.2025.