U kamenom dobu

bila bih iscjeliteljica,

predvodnica plemena majki

i ona koja umilošćuje vjetar.

Rađala bih djecu

klečeći nad malenim grobovima

i svoje krikove sakupljala

u kožne povoje.

Znala bih vodi reći voda

i u zavežljaj pospremiti Sunce.

U kamenom dobu

svoju krvavu vaginu

ispirala bih

na svim svetim rijekama,

bila sekvoja sred meridijana smrti

i bogovima put

ka Crnoj rupi.

Nitko ne bi shvatio

da svojim rukama

ocrtavam krugove u žitu

i faraonima vadim utrobu.

Bila bih mladenka gorostasima,

bijela zemlja,

oko koje vreba nemire.

Posadila bih svijet

u svaku zamrlu misao

o progresiji špiljskih crteža.

Djetetu bih dala vatru,

a muškarcu omaru

pustinjskoga kruha.

Bila bih

besmrtna i nesmrtna

dok jelenu nebo

pletem među rogovlje,

bezbožna maternica,

kenotaf svome satu.

 

Ovako,

učahurena sam tama

u mošnjama ljubavi

dugokosog kentaura

koji me voli

u kamenom dobu

i u svim dobima

što sam ih za bogove

baš ja pobrojila.