I.

Dandanas živi velika šuma.
U njoj još rastu, baš pored druma,
u hladu krošnje staroga hrasta
i njena djeca niskoga rasta.
Korijene tu pustiše stare
guste paprati, koprive – žare,
a bršljan svoje pipke još pruža
do ruba šume i divljih ruža.

I dva izdanka između rupa
k’o dva čuperka niknuše skupa,
jedna uz drugu mladica meka,
bratac Lopuh i Preslica seka.
Rasli su brzo iz dana u dan
Preslica tanka i Lopuh prostran.
Često im mravi, skakavci svrate,
spori pužić i bube krilate.

Ranim jutrima, kad sunce sine,
Preslica blista puna miline.
Vjetrić joj ljulja tanahne kose
prepune perla jutarnje rose.
Svaka se buba s veseljem divi:
„Kako se krasno s Preslicom živi!”
S Lopuha krenu gucnuti rosu
u njene vlati, u nježnu kosu.

A Lopuh šuti, gleda, sve prati
kako se rosa s iglica zlati.
Htio bi i on predivno sjati,
ali on nema tanahne vlati.
„Nije pošteno”, promrmlja tada,
povije list, sam sebi se jada.
„Zašto sam rođen golemog lista?
Kukcima služim samo k’o pista.”

„Eh, ne budali”, prilazi mu jež,
„pod listom tvojim zaklon je svjež.
Ma, koga briga je l’ rosa blista!
Zeleni raj je ispod tvog lista.”
Široki list svoj raširi tada
da ježu stvori ugodnog hlada.
Možda bi dalje sve dobro bilo
da jednog dana nije se zbilo…

(nastavak slijedi…)