idex.hr

Ponekada gledamo kako lisica krade kokoši susjedu, pa samo mahnemo rukom i pomislimo kako je neodgovoran i nije zaštitio svoje kokice. No, kada lisica potkopa vašu ogradu, napravi štetu u vašem kokošinjcu, nastaje panika i krivite opet susjeda zašto nije ubio lisicu.

Hoćemo li danas okriviti osobu „A“ u Wuhanu zbog ovog stanja u svijetu?  Hoćemo li isto tako krivnju svaliti na strastvenog navijača, koji je prvi donio virus u Hrvatsku iz Milana? Možda ćemo uperiti prst u liječnike koji su bili na skijanju, pa se vratili zaraženi.  Sve je moguće, jer mi smo takvi. Lakše nam je tako. Dok krivimo susjeda, lisica jede naše kokoši jednu po jednu. Mi se pak idemo žaliti onom drugom, trećem , četvrtom  susjedu.  Širimo dalje… I dok se mi jadamo, lisica ide dalje u pohode.

Čovjek svoju krivnju najlakše svaljuje na drugoga. Zagreb je  uzdrmao strašan potres. Ljudi su preplašeni jer zemlja i dalje podrhtava. Zidovi se ruše, kuće su devastirane, nepodobne za stanovanje zbog opasnosti od urušavanja. Vladajući krive građane zbog neodržavanja zgrada. Opet krivnja na drugome.

Pojavljuju se klizišta zbog prekomjerne sječe šuma. Papuk, Bilogora , Medvednica, šume Gorskog kotara  nestaju nam pred očima svakog novog dana. Drvo se izvozi za podmirenje raznih dugova, trguje se hrastom i bukvom, a klizišta rastu . Erozija tla uništava domove, a tko je tu kriv?

Glavne institucije za zaštitu šuma se ograđuju: „Krivi su privatni posjednici, oni imaju pravo raspolaganja sa svojom imovinom!“ Pitamo se, kako su ti pojedinci došli u posjed tisućama hektara šume? Tko je za to kriv?

Dok nas priroda opominje svojim gnjevom, dok se trese svaka kuća i duša, moramo shvatiti da je svatko od nas kriv. Jednako su krivi oni koji kradu, oni koji drže ljestve kao i oni koji šute i sve to gledaju.

Suzana Marić