Crveni oblak iznad njene kose
Vijenac lovora na ponosnom čelu
I njene oči kao da zarose
Još stražare i grle citadelu.
Eno, u kolu na Lovrijencu pleše
Tiho se kreće kao morska vila
A kad ugleda vapor, isto bješe;
Zlaćanom rukom bi ga pozdravila.
U duboku noć osluškuje vale
Zorom uranja u modre dubine
Oćuti žarke cjelove Slobode.
Rubinski osmijeh izliven na kale
I zatreperi kamen od miline
Ćereta Ombla puna bistre vode.
11/04/2022 at 11:48 pm Permalink
Lijepo, pozdrav !
12/04/2022 at 7:10 am Permalink
Prekrasna slika. Kao da je posvećena Cvijeti? 🙂
12/04/2022 at 7:33 am Permalink
Moon, hvala na čitanju i ostavljenom komentaru.
Lp, 🙂
12/04/2022 at 7:44 am Permalink
Draga Marija, hvala ti, raduje me tvoj komentar i puno mi znači. Sonet je posvećen Cvijeti, svaki stih je napisan s velikim slovom i tvori njeno ime čitajući okomito – Cvijeta Zuzorić. I velika hvala što si mi vratila inspiraciju sa Cvijetom koja me je neobično inspirirala, pa se stihovi samo rađaju.
Poetski pozdrav i lijep dan ti želim! 🙂
12/04/2022 at 1:17 pm Permalink
Katarina , i opet kazem da pises odlicno ! Ovaj sonet dokazuje isto ! Raduje me ! LP
12/04/2022 at 7:18 pm Permalink
I mene raduje da se i tebi dopada, draga Spome. Hvala na mišljenju i pažnji.
LP! ☺
13/04/2022 at 2:44 pm Permalink
Sad tek vidim akrostih. Jako oćoravih u ovih nekoliko mjeseci. Krajem mjeseca ću znati na čemu sam. Navalile godine. 🙂
13/04/2022 at 4:47 pm Permalink
Mare, imam isti problem bez naočala samo čitam naslove, a imam +2 i to za čitanje. Mislim da bi trebala na kontrolu primjećujem da mi se vid nešto pogoršao.
Lp 🙂
13/04/2022 at 7:05 pm Permalink
Bravo! Jako mi se dopala ova posveta, Katarina ! LP 🙂
14/04/2022 at 5:44 am Permalink
Hvala na pažnji i ostavljenom komentaru, draga Suzana.
Lp 🙂