Kraj osušenih cvjetova kadulje i smilja,
duž kamenjara tvrdog i travki kovilja,
oprezno vozi svoja žarka kola
kroz nisko raslinje i brda gola.

Kroz borovinu što je moja baba davno zasadi
da se kamenita gruda kako smekša i rashladi,
preko mekog busenja požutjele trave
miris vriska raznosi među kotrljane plave.

Odlazi polako dok još u njem’ žara ima,
zahvaljuje na pjesmi ptici i zrikavcima.
Širokim pogledom zagrli planinu,
mahne toplom moru, šmriki i pelinu.

Još se kratko osvrne da za hladne dane
utisak ljepote u njemu ostane.
Suhe suze rastanka kotlina mu vraća,
jer, što drugo mogu dati šikara i drača?

vrisak = vrijesak