Ne pamtim više kako je sve počelo

Negdje usput gubio sam druge ljude

Od mora tuge naboralo se čelo

Usahle želje postale su zablude.

Ostali smo sami ja i kobna Sjena

A padaju kiše i vjetrovi pušu

I ponovo je pružena ruka Njena

Da mi noćas iz grudi iščupa dušu.

Nebo odapinje srebrnu strijelu

U oku munja, u srcu udar groma

Bezdušna Sjena lomi se u tijelu

Slijedi skitnicu bez kuće i doma.

Mokrim ulicama u stopu me prati

Upornom šutnjom još ništa nije rekla

Iz nekog drugog svijeta noć mi  krati

Suputnik bez imena i porijekla.

Kapljice znoja orosiše mi čelo

Moj odraz na zidu Sjena je mršava

Ne pamtim više kako je sve počelo

Ali ćutim kako moj hod završava.