Ne budi me, agonijo!
Strahu sam se predala
Grči mi tijelo, ispija um.
Sive slike su obješene
Po zidovima moje duše.
Ne budi me, agonijo!
San mi je odavno pobjegao
Odstranili su ga onog dana
U boli, neizvjesnosti…
Java je preteška
Za odbrojavanje dana postala.
Zaspala sam…
Ne budi me, agonijo!
Neka me probude
U onaj sat
Kada riječi blagoslov daju
Dušu umire.
Sunce se na istoku budi
Oči suze umivaju.
Tjeskoba želučanu kiselinu
U krvotok izljeva .
Jutro se stidljivo smiješi.
Sa grane mi ptica maše.
Znak?!
Radost se u srce vraća…
Bjelina papira nikada nije
Bila ljepše ispisana.
SUZANA MARIĆ
08/11/2022 at 5:15 am Permalink
Dobro oslikana strepnja prije olakšanja.
08/11/2022 at 5:26 am Permalink
Radost se u srce vraća…
08/11/2022 at 6:01 am Permalink
Mare, Miha, hvala vam od srca.🌹🌹
08/11/2022 at 6:09 pm Permalink
Lijepo je to svijetlo na kraju tunela. Vjerno dočarana briga, strepnja, besanica. O, kako je lijepo vidjeti pticu na grani.
Lp
08/11/2022 at 8:33 pm Permalink
Katarina draga, dva mjeseca je bilo previše čekanja, ali i to je prošlo. Ta mala ptica je dolazila svaki dan i imala sam osjećaj da me tješi. Inače ih hranim tijekom zime, pa više nemaju straha od mene.
10/11/2022 at 7:52 pm Permalink
Zebnja, čekanje… poznato stanje. Blagoslov je opet dotaći svjetlo.
10/11/2022 at 7:55 pm Permalink
Istina, draga . Hvala ti na pažnji i komentaru. Ugodnu večer ti želim, Koko