Usana tvojih dostojan sam draga
kraljice moja usnula na tvidu
zagrli me nježno nek umru bez traga
zvijezde što se zorom skrivaju u stidu.

Poljubi mi dušu samotnu što sniva
bijela krila pegaza u letu
pusti neka lahor sa pospanih njiva
šapne nam u srca uzvišenu sjetu.

Neka mudri čarobnjaci činima združe
usne pune čežnje dalekih nam pređa
niz livadu nek se nježne magle pruže
dok te tako ljubim zatvorenih vjeđa.

Neka svemir zastane, neka sve zanijemi
dok ti diram zanosne plemenite grudi
nek se bude makovi crveni i sneni
i neka nas vječno zaobiđu ljudi.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.