Ako postoje Raj i Pakao, onda se oni nalaze na Zemlji. I čini mi se da Raja ima sve manje, a Pakla sve više. Roman Kristiana Novaka „Ciganin, ali najljepši“ uglavnom opisuje Pakao, područje u kojem ne želimo živjeti, a to područje još je   dobro prema onim krajevima Zemlje u kojima je čovjek čovjeku postao zvijer i iz kojih svakodnevno bježe ljudi s nadom da tamo negdje iza horizonta ima za njih mjesta i opstanka.

Ovo je društven i višeslojan roman. Iako prikazuje nekoliko individualnih sudbina, on čistim i jasnim potezima pripovjednog kista slika društvo koje, još mentalitetom plemensko, egzistira tu negdje blizu nas. I ma koliko se pojedinci  trudili nadvladati zadrtost i mentalnu okoštalost tradicionalnih podjela i netrpeljivost, predrasude i strah pred drugačijim, međimursko blato, ta meka, crna zemlja guta sve pokušaje  čovjeka da bude čovjek, da ne nosi etiketu Ciganina, etiketu Bijeloga, etiketu Kurda,  etiketu slabijeg spola… da ne nosi stigmu svog plemena. Jer u tom kraju čovjek transparentno nosi odrednice svoga porijekla, boje i vjere, davnih običaja i sve to biva toliko teško i strašno da njegova prava nutrina, da njegova individualnost ostaju zakopane duboko.

I teško je reći tko je tu u pravu, jer ljudi žive jedni pored drugih u stalnom strahu jednih pred drugima i u stalnom strahu od rahle, jalove zemlje koja se povremeno urušava u stara rudarska okna. Nasilje rađa nasiljem koje se širi u krugovima  na sve one koje u svijesti ljudi počinitelj predstavlja: Ciganina, Bijeloga, izbjeglicu, Moldavku, policajca, krijumčara…

Tim širokim, gotovo povijesnim prikazima gibanja i miješanja ljudi, pisac suprotstavlja  i nastojanje starosjedilaca da ostanu odvojeni od globalnih tokova.

A sve što se radi, počiva na strahu i došaptavanju.

Osjećaj čiste strave izazivaju naturalistički prikazi krijumčarenja ljudi, njihovog stradavanja i navikavanja domicilnog stanovništva na misao da je dobro da oni samo prolaze, da ne ostaju tu gdje je zemlja uvijek mokra, pokretna, gdje su ljudi oguglali na tuđu nesreću i gdje krijumčari  ubiru velik novac za njihov prijelaz preko granice.

Težak je ovaj roman, iskren, filmski dinamičan, gorak, lijepi se za nepce riječima koje nose slike, koje slikaju situacije.

Ljubav starije Sabolščanke Milene i mladog Roma Sandokana iz obližnjeg romskog naselja moguća je ako ostane javna tajna i ako dobije moćnog zaštitnika. Milena i Sandokan odskočili su visoko od čvrstih, nepisanih  normi svojih okolina.  Njihova je priča lijepa, iako spada u domenu „Opasno po život“. Novakovi likovi nadilaze knjiške likove, oni imaju i krv i nerve i hrabrosti i krhkosti i u svijesti čitatelja postaju stvarni. Posebno valja izdvojiti lik starca Japice koji u svom već nemoćnom tijelu i lagano dementnom umu nosi više razuma, snage i empatije od polariziranih grupa zajedno.

„Ciganin, ali najljepši“ traži neke odgovore koji nisu bijeg, koji nisu zgražanje, koji nisu moraliziranje iz udobnih fotelja vlastitoga doma.  Nismo stvarali kaos, a uvijek smo bili uvučeni u njega. I sada kaos prolazi pored nas, Mura i Drava nose leševe, zemlja krije bezimene, odrasle i djecu, a mi prešućujemo i mislimo; neka samo prođu što prije, neka ne diraju naš prividni mir.

Bez obzira na pojedince koji se povremeno uspiju izdići iz svoje sredine, ali joj ne uspijevaju pobjeći, ništa se još stoljećima neće promijeniti, ako Država ne dođe k ljudima, pa u najsiromašnijim naseljima odjednom otvori školu, vrtić, ambulantu, sportsku dvoranu, društveni dom, policijsku postaju, dovede struju i vodu, asfaltira put… „Res – non verba.“ Rekli bi stari Latini. I bili bi u pravu.

/Marija Juračić/

https://www.superknjizara.hr/hr/ciganin-ali-najljepsi-2021-kristian-novak