Propješačila sam strme obale
padala poput anđela sa Stjenjaka
ustajala da bih se iznova sunovratila
u dubinu dubina svojih zjena
gdje sam odavno zaključala sebe
u tamu skrivenih pregradaka
daleko od barbarskih pogleda.

I kad mi svijet postane stran,
i kad sam odvojena od svih stvari,
i kad raspline se plavi dan
i ne čuju se glazbeni drhtaji pčela,
a obrisi srastu k’o kamen i trn
odlazim u dubine, još dalje.

Iz sumaglice na horizontu
strši bijela, hladna pustopoljina
u njoj promrzli drozdovi
zastrti velom, pjeva im tvoja tišina.

I raspjevana maglovitost putuje
ponad divljih, mutnih voda,
ponad starih krovova,
ponad majušnog planeta Zemlje
u bezdan svemira
i vraća se kao oblačak,
kao topla proljetna kiša,
kao glas pjesnika
u moju dušu.

*
Pjesniku Igoru Divkoviću. Neka se među nama
širi Tinova kristalna kocka vedrine.