Kameni obronci drobe se ka moru. Neprimjetno, bezvremeno. Nisu to glatke dojke koje bi napajale sladom, niti meki dlanovi koji bi milovali blagorodne dane. Ta sura vrlet mater je gladnoj buri koja zimi jezičinom liže žuke, kamene kapi koje kipe iz njenih, od tko zna kolikih ljetnih žega, podivljalih mliječnih žlijezda. Neživo kao da neživo doji i raste u nešto stvarno i silno. Sveprisutno.

U meni malešnoj tuče bilo nespretno i isprekidano kao kad se dijete ovjesi na zvon ne bi li ga pokrenulo i dozvalo nadu. Ako usud prst pomjeri, ugasit će me. Tako se čini. Žega je. Bez cvrčaka. Modrina neba i mora šuti. Oko mene kamen koji se drobi prema moru. Nečujno.

Strašno je biti sam. Ali, glej! U vrleti suhozidi. Nedovršeni, bezrazložni … Trag puta, most koji ništa ne povezuje, a onda par kućeraka u zavjetrini … Sve od istog kamena koji kroti i buru i žegu. Naga zaronim u azur tišine. Dobro je. Sve je daleko i drugačije. I ja sam čvrsta kao ta vrlet kroz koju prolazim.

Na horizontu

poput školjki rasuti

kamen-otoci