Zna li netko kuda su nestali majstori koji su znali popravljati stvari? Imala sam hladnjak, stari Obodin. Crnogorski. Kažu da su ga izradili oni koji su stoljećima studirali hladovinu. I to se vidjelo. Ne na prvi ili na drugi pogled, nego na onaj koji sam mu upućivala i nakon 30 godina zajedničkog života. Kada bi zakašljao, došao bi moj susjed Ranko, kućni majstor nekog mjesnog hotela i običnim, meni prepoznatljivim alatom, udahnuo mu novi život.

Onda smo ga se riješili. Odbacili ga iako je bio u naponu snage. Proglasili smo ga starim, nekim tko je dao svoje i kupili blještavog bijelog zavodnika koji je mogao primiti obilje hrane i koji je oku bio ugodniji. Nismo niti primijetili da je hladio jednako kao i stari hladnjak. Imao je i garanciju na dvije godine.

Nekoliko dana po isteku te dvije godine stroj je riknuo. Bezglasno. „Nema frke“, govorim kćeri, zvat ćemo Ranka. Ranko je došao i detektirao kvar:“Iscurio je plin. To ja ne mogu popraviti, morate zvati servis.“ Zovem servis i govorim tajnici uvažene servisne tvrtke: „Iscurio je plin.“ I nakon nekoliko dana stiže majstor; mlad,  golobrad, najnoviji proizvod zemlje znanja. Kažem mu mudro: „ Iscurio je plin.“ „Sad ćemo vidjeti“, odgovara momak mirno i pogleda iza hladnjaka. Odmahuje glavom i ponavlja:“ Iscurio je plin.“ a onda me polijeva suhim, hladnim tušem.“ Kvar se ne može popraviti. Dolazak i detekciju kvara moram vam naplatiti – 250 kn.“ Uredno mi izdaje račun, jer bez računa se ne računa i ja ostajem kraća za navedeni iznos. E, naivnosti glupa, zar još nisi naučila u kakvoj zemlji živiš?

No, kako nezgode znaju doći u nizu, tako se taj crni niz otvorio i krenuo. Upravo u vrijeme predbožićnih blagdana mjesec dana po isteku garancije,  riknulo nam novo centralno grijanje. I ono ima svoju povijest, ali za ovu priču bit će dovoljno reći da je staro centralno grijanje servisirao i popravljao već spomenuti majstor Ranko. I ono je po sudu moga zeta „dalo svoje“ pa je kupio ono najskuplje jer „ tko ne zna što je dobro, zna što je skupo.“ Sve je automatizirano, sofisticirano, kako se to zamagljeno zna reći, sve radi samo, gotovo da ti i uspavanku pjeva prije spavanja.

Ergo, automatika je crkla, centralno palimo ručno i sami detektiramo kvar koji prijavljujemo ovlaštenom servisu.

I za dva dana stiže momak, tridesetih godina, vjerojatno s iskustvom. U kotlovnici otvara gornju ploču i mudro zaključuje:“ Došao je miš i urinirao po elektronici, a to su osjetljive stvari. Trebate promijeniti ploču.“ Spominje sitnicu od 2400 kn. Želim ga pitati je li on ikada vidio „miša od miša“ i da im se ….. na uređaj koji kap mišjeg urina može onesposobiti tako da izazove totalno uništenje automatike, i jesu li  oni čuli da postoje popravci, lemilice i sva ona čuda od alata koja su nekada majstori znali koristiti, popravljati, a ne zamjenjivati stvari.

Onda sam odustala. Pokrećem vlastitu subverzivnu akciju protiv skupih uređaja renomiranih kapitalističkih firmi. Kupujem kinesko. I radovat ću se svakom danu u kojem ću si reći:“Vidi, još radi!“

Za početak kupujem peć na drva.

Što ste me ono pitali? Da, upravo mi je crknuo max tv.

Humoreska M Juračić