Noć je tamna, zvijezde sneno šute
tuga razlijeva se duž zaspalih njiva                  
oči sjetne snom se teškim mute
a tišina boli, peče kao rana živa. 

Uspomene davne niz dušu mi teku
srce doziva sred noćnoga mira
sve ljubavi davne što niz rijeku
odlaze ko male lađe od papira. 

Anđeli tužni prosipaju s neba kapi
prozori se rose kao drage zjene
u toj kiši moje tijelo vapi
da još jednom usnim kraj voljene žene.

Zaspao bih tako uz njezine skute
nek srce uz srce nježnu ljubav sniva
dok u tami zvijezde sneno šute
i tuga se razlijeva duž zaspalih njiva.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.