Otišao je s javne scene praktički nezamijećeno, možda stoga što nikada nije zavijao s vukovima, kao što je to činila većina medija i čitatelja kojima se obraćao. Naravno, u naravi je licemjernog ljudskog roda, prevrtljivijeg u svojim prosudbama od vjetrenjača, da će – nakon što ode i s ovoga svijeta – početi pisati hvalospjeve o njegovim tekstovima, a njemu to više neće ama baš ništa značiti. Jer otišao je svjestan da pišući istinu, i analizirajući događaje u svekolikom kontekstu – a ne samo od ishodišta povoljnog za vladajuće strukture i njihove medijske sluge, kao i čitaoce dobro dresirane da ne ulaze dublje ispod površine – nije ništa promijenio. Možda tek, u nekoliko osoba nezaraženih virusima nacionalizama, šovinizama, rasizama, fašizama i inih nehumanih „izama“ netrpeljivosti, nespojivih s onim o čemu filozofi razmišljaju da bi čovjek trebao biti. A čovjek, shvatio je – moguće i prekasno – nije filozofska projekcija humanosti na postojeći materijal, već statistička mješavina blata i dijamanata, u kojoj, poznavajući rijetkost potonjih, prevladava kalom obloženo mediokritetstvo.

                                                                                  .

      Sistemi se mijenjaju, vladaju, stare, propadaju i bivaju zamijenjeni novima, ali pojedinci ostaju za „vječnost“, shvaćao je, ne misleći pritom samoljubivo da bi se to moglo odnositi i na njega. Ali tko još danas, čitajući Sokrata, Platona, Aristotela, grčke tragičare, literate, te znanstvenike stasale na tradicijama prošlosti, uopće razmišlja o sustavima i bezbrojnim neznancima na čijim su temeljima sistemi počivali, a koji su se međusobno klali u ime prava nametnutog elitama, ne razlikujući ga od pravde? Nema kontinuiteta ni u sustavima, ni u moralu gomila (ako se o njemu uopće može govoriti), koje se „kvantnim skokovima“ prilagođavaju postojećim stanjima, lišeni bilo kakve etike i ideologije sem preživjeti, sidreći se materijalno i poziciono u trenutne okolnosti po svaku cijenu.

                                                                             .

      Sve u svemu, otišao je razočaran, možda više stoga što je trošio vrijeme na tupavu gomilu, a ne na svoje najrođenije – roditelje, ženu, djecu i unuke, u idealističkoj namjeri da isuši močvarno blato kako bi svima postao očigledan sjaj dragulja koji se skrivao pod njime. Neki kažu da je novinarstvo profesija, da moraš svršiti svakojake škole i argatovati po tržnicama i policijskim stanicama skupljajući cijene ili podatke za crnu kroniku, kako bi napredovao do žuđenog mjesta kolumnista ili komentatora i analitičara političkih zbivanja u zemlji i svijetu, ali je on odavno shvatio kako su to iluzije, ako ne i laži kojima se pokriva većina njenih predstavnika u težnji za samoljubivim, dobro plaćenim dokazivanjem svoje ličnosti pred gomilama nedoraslih korisnika medija. Odavno je uvidio da, primjerice, televizijske vijesti o nekom zbivanju počinju riječima „evo priče“ umjesto „evo izvještaja“, jer većina ionako ne razlikuje subjektivne priče, skaske, bajke koje im se „prodaju“, od objektivnog izvještavanja i analize vijesti koje im se servira. Ne, novinarstvo nije profesija, odnosno to je sasvim formalno, ono je naprosto nerazdvojni segment života, vrijedno kolika je i vrijednost čovjeka koji se njime bavi. Kaže se da novine žive tek jedan dan, možda samo koliko čitatelju treba da pročita ono što ga zanima, te ih s umotanim smećem baci u kantu za otpatke, ali novinar je za cijeli život, a neki se pamte i nakon njega.

                                                                                                      .

          Mješavinom žaljenja, prezira, osjećaja gubitka, i zaludnosti, zatvorio je svoju novinarsku svesku, nikada više se ne javljajući u javnosti koja ga je ionako – čak i njegovi štovatelji – ubrzo zaboravila, sve do njegovog konačnog odlaska sa svijeta, praćenog komemoracijama i prisjećanjima kao „doajena“ nacionalnog novinarstva, koja mu više ništa nisu mogla značiti. Konačni odlazak novinara, rijetki su to shvaćali, znači i pokapanje djelića istine o svijetu, tek jedan čin umiranja sve prostituiranije struke koja se njome trebala baviti. Ona će nadživjeti njega i još mnoge časne novinare, a da li će i sramotu koja ju sve više obavija, nikada neće saznati. Svijet se, evoluirajući sasvim suprotno od onoga za što se svojim znanjem, umijećem, odlučnošću i srcem doživotno zalagao, jednako ravnodušno vrti i bez njega, kao i kad je bio među nama.