Oko dvije godine nakon što ga je majka napustila – radije je zamišljao da se nepovratno preselila u njega zauvijek se sjedinivši s njim – odlučio je kako je vrijeme prodati stan i potražiti neki manji, u smislu održavanja i režijskih troškova primjereniji njegovim godinama i socijalnom statusu. Bijaše to trosoban stan u trošnoj jednokatnici iz vremena prije rata, onog prvog kolektivnog pokušaja samoubojstva (doduše neuspješnog, ali vježba čini majstora) čovječanstva, koju je svu – sem dijela njegove majke – pokupovao prvi susjed, javni bilježnik. Opsjedao ga je cijelo vrijeme nakon majčine smrti, jer si je zacrtao biti vlasnikom kuće u potpunosti, prvenstveno povoljne lokacije radi.

Istina bog, nije stan bio Mirkov, već ga je stjecajem kojekakvih obiteljskih i socijalnih okolnosti naslijedio stariji od dvojice njegovih sinova. Mlađi ga već odavno nije kontaktirao, a stariji se godinama kasnije – unatoč poštenju koje mu nije mogao predbaciti – pokazao u bijednom ljudskom obličju. Kako su mu djeca postala nebitna životni teret kojega su se svojevoljno odlučila riješiti ga, nebitna su za ovu pripovijest sem koliko je nužno. Došao je tako dan kupoprodaje, po zaista povoljnoj cijeni s obzirom da se bilježnik pribojavao da bi mogao ostati kratkih rukava bude li cicijašio, a nakon toga i seobe u malecki, jednosoban stan jedva veći od trideset kvadrata, koji se notaroš čak potrudio pronaći. Sin, nasljednik, prepustio je Mirku bitisanje u njemu jer je sam živio s majkom i očuhom u obližnjem mjestu, a otac je snosio svoje režijske i ine troškove življenja. Iskreno rečeno, oduvijek je smatrao da majčin stan, igrom okolnosti ostavljen u naslijeđe sinu, ni ne pripada njemu, ali to je druga priča koju zaobilazim iz niza, za ovu nevažnih razloga. Koliko sam ga poznavao, Mirko bijaše ono što se može nazvati paradigmom svemirske inercije, tip koji se teško pomakne ako ga i gurneš, čemu svjedoči i njegovo snebivanje da napusti majčin stan. Njena smrt mu je teško pala, jer je tek potom – koliko samo takvih „potom osviještenja“, kad sve postaje nepovratno, ima širom svijeta – shvatio što mu je značila u životu, a on ne samo da joj to nije pokazao, nego je velikim dijelom ovisio o njenoj materijalnoj pomoći jer bijaše bez stalnog zanimanja. Razmišljajući o tome, shvatio je da su mu sinovi po karakteru ispali na njega, s obzirom da ih je – koliko je to bio u mogućnosti – potpomagao do godina kad bi već odavno morali biti izbačeni iz gnijezda. Doživio je da su ga se oba odrekla, ne formalno kao ni on njih, ali je cijelom tom društvancu krvno povezanih likova postalo svejedno za druge članove skupa.

                                                                                   .

      Vraćam se Mirkovoj selidbi, kojom prilikom je morao odabrati koje će stvari prenijeti iz starog stana – građenog po standardima vremena kad se energija nije štedjela, pa su prostorije bile visine koje ni košarkaš s najboljim odskokom ne bi dohvatio – u onaj suvremeniji, stropa tek koji centimetar ponad uzdignute ruke. Praktički ni jedan dio namještaja nije odgovarao novom prebivalištu (od ispiljenih dasaka ormara napravio je police za bezbrojne knjige), koje srećom bijaše kupljeno namješteno, pa se usredotočio na probiranje sitnica kojima bi čuvao uspomenu na majku, ali i baku te pradjeda s kojima je preživio veliki dio djetinjstva i mladosti, uz povremeno podstanarenje s bivšim ženama. Pradjed, čiji je sin nestao u vihoru nakon svršetka drugog pokušaja samoubojstva ljudskog roda, također neuspješnog (valjda će mu se konačno posrećiti), živio je u zajednici sa svojom punicom, njenom najmlađom od tri kćeri i njenim mužem, Mirkovim očuhom, s obzirom da mater nije izgubila samo oca nepronađenih zemnih ostataka, već i oca djeteta koji je netragom odlepršao, ne u potpunosti svojom krivicom. I dakako, spomenutom paradigmom inercije. Pradjed, nikada u životu ne posjetivši liječnika, umro je u svojim osamdesetim godinama od straha, kad je svratila medicinska sestra nastojeći ga cijepiti povodom neke sasvim bezazlene infekcije. Vidjevši je kako iz podugačke injekcijske igle ištrcava sadržaj da bi istisnula zrak, u trenutku se presamitio od srčanog udara. Njegova punica, Mirkova baka, napustila ih je početkom sedamdesetih prošlog vijeka, kad ju je dokrajčio obnovljeni kancer uspješno operiran još pedesetih godina. Mirko ju je zadnji vidio živu u bolnici, uvijek se prisjećajući njenih posljednjih riječi: „Drágá Misokam, most már minden vége!“ (dragi Mišo – tako su ga zvali od milja – sad je već svemu kraj). Jedva su toga dana sjeli za ručak, kad ih je stigla vijest da se baka riješila muka ovoga svijeta, seobom na ahiret. I konačno, njegova majka, posljednja od onih na koje je želio, sem duhovnih, sačuvati i poneku materijalnu uspomenu, ostavila ga je krajem prve dekade novog stoljeća, prepunog nade za uspješni suicid vrste. Umrla je u neizrecivim bolovima od raka pluća, posljedice prekomjernog pušenja kojeg se bezuspješno pokušavala riješiti, uzrokovanog velikim dijelom sinovom i očuhovom bešćutnošću (očuh ju je napustio u najtežoj fazi bolesti, ali je i on – ni godinu kasnije – slijedio njen put).

                                                                                                  .

      Spominjem sve to usput, da steknete površni dojam, kontinuitet čega je Mirko želio svojom selidbom sačuvati u vidu materijalnih artefakata koji će ga podsjećati na ljepote, nedaće i prekasno shvaćene dragocjenosti nepovratno razmrvljenog života malene zajednice. Nakon sređivanja nužnih koraka potrebnih uvjeriti birokraciju o napuštanju planete („božjom voljom“) još jednog ljudskog bića (zaključio je da povlačenje po policiji, matičnim uredima, pogrebnim zavodima i inim službama zapravo pomaže bezbolnijem prebrođivanju užasa spoznaje da čovjek zauvijek ostaje bez najmilijih), prvo je prekopao majčine dokumente o članovima nestale obiteljske zajednice kako bi ih preselio skupa sa sobom. Zajedno sa sačuvanom prepiskom, obiteljskim fotografijama i desetak osam milimetarskih filmskih vrpci snimanih očuhom, od kojih je kasnije tek jednu digitalizirao, ostale prepustivši zajedno sa sobom starenju do neupotrebljivosti. Pokupio je majčin skromni nakit, bez ugraviranog vjenčanog prstena netragom nestalog u bolnici nakon bezazlene operacije žučnog kamenca, „zametnut“ od anestetičarke kojoj je zlatni zalog vjernosti bračnih partnera dan na čuvanje. Potom se dao u premetanje sitnih ukrasnih predmeta, od kojih je mnoge njegova mati naslijedila od svoje roditeljice. Kojekakve porculanske vaze, od kojih mu se najviše svidjela jedna okrhnuta, od fajansa, nježna i krhka majolika crna poput noći bez mjesečine, s par vrlo sitnih stiliziranih cvjetića po sebi. Njeno naslijeđe od vlastite majke koje je ponovno promijenilo vlasnika. Našlo se tu ponešto ukrasnih skulpturica koje je dobivala na poklon prilikom službenih putovanja i, neizostavno, hrpa knjiga – veliki dio kojih ga nije zanimao sadržajem, sem kao podsjetnik na majku – koje je priključio vlastitoj obimnoj biblioteci. Našla se među njima i mikro knjiga (po dimenzijama) mađarske povijesti koju je stariji sin prilikom proputovanja kroz domovinu svoje prabake odlučio procijeniti i eventualno prodati, no niti je to učinio niti ju je ikada vratio. Nije zaboravio ni akvarel koji mu krasi spavaonicu, poklon majčinog prijatelja, poznatog slikara, s pogledom na središnji trg rodnog gradića tamo sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ona bijaše vjernica, sasvim umjerena, možda svega dva-tri puta godišnje u prolazu ulazeći u crkvu na nekoliko minuta (nije trpjela popove), ali je neizostavno održavala uskršnje i božićne blagdane, pa je uzeo sa sobom sitnu imitaciju oltara od granita s likom Majke božje, uz prastaru bakinu Bibliju na njenom materinskom, mađarskom jeziku. Mnogo mu je značilo, vjerojatno čitateljima besmisleno, uzimanje pločice s mališanom kako sjedi na tuti, koju je prikvačio na vrata kupatila, i dva haljetka (šlafroka) obješenih kao podsjetnik na majku, s obje strane kupaoničkog radijatora.

                                                                                                   .

      Bijaše još tih sitnica, tko bi se svega prisjetio, što nije ni važno izuzev da su Mirka prisjećale njegove roditeljice i osoba s kojima je proveo pretežiti dio života. Tako sada, i on jednom nogom pred vratima kroz koja će se pridružiti pokojnicima, živi svoje zadnje dane u stančiću, okružen sjećanjima na najmilije, preispitujući svoja ponašanja, prepun licemjernih kajanja koja ništa ne mogu popraviti, savršeno svjestan da će naslijeđene sitnice zajedno s njegovim iščeznućem nestati kao dokaz postojanja i kontinuiteta života jedne male zajednice, s obzirom da njegovi vlastiti plodovi za to, baš kao ni za njega, ništa ne mare. Polako prelistavajući posljednje stranice knjige svog života, okružen uspomenama na osobni svijet kojega više nema, ne mrzi nikoga niti žali što će napustiti formalno najbliže osobe, jer mu do nikoga od njih nije više stalo (svakako, ne više no njima do njega), izuzev pokojne majke i onih čije tragove će slijediti putem ništavila. Svaka knjiga ima svoj početak i svoj kraj. Neke završavaju happy endom, druge tragično, ali on je jako dobro svjestan da ne postoji životna knjiga sretnog kraja. Sve one završavaju na savršeno isti način. Tragično. Možda jedina dobra stvar je, što prepuni volje za životom, ispunjeni jedva primjetno gasećim elanom djetinjstva, mladosti, srednjeg doba i starosti, tek trenutak prije no prijeđemo granicu života i smrti to shvatimo. Mirku se upravo to dešava. Učinilo mi se da on žali tek za tri stvari. Što je i jedne jedine teško stečene pare potrošio na bezvrijedne potomke, namjesto da uloži u svoj život; što mu je sudbina uskratila blago o kojem je od rane mladosti snivao – Neznanu iz uobrazilje, i za postupanjem prema majci, najvećoj dragocjenosti života koju je izgubio. I tako, prepuštajući Mirku listanje stranica knjige koju piše svojim životom, napuštam ovu priču ostavljajući njenom „junaku“ dopisivati posljednje redove.