Smrt i ja više smo se puta mimoilazili u životu, i uvijek se čudih zašto me zaobilazila, ne vodeći u svoje odaje. Zadnji puta za smrtonosne pandemije, tijekom koje me posjetila na zaraznom odjelu bolnice u kojoj sam je očekivao, iako posjete bijahu zabranjene za sve posjetitelje, sem – razumije se – Smrti, koja je neštedimice odvodila pacijente, osim sretnika poput mene. Prepoznali smo se oboje. Nikada neću zaboraviti dugački, duboki pogled crne praznine u moje oči, tijekom kojega sam je stigao upitati:

– Zašto me zaobilaziš? Vodiš li me sada u svoje dvore?

                                                .

– Nisi još dozreo, tamna se beskonačnost oglasila promuklim glasom. Tek kad otpadneš sa grane stabla života za koju se još uvijek grčevito držiš. Onda me se nadaj – reče – jer ću doći po tebe.

                                         .

Okrenula se, mračna praznina ogrnuta jednako mračnim plaštom, sa kosom u ruci, i odjurila da vidi ima li otpalih tjelesa i mrtvih duša za svoju žetvu. Tada sam shvatio. Nije Smrt strašna kakvom se pričinja ljudima, kakvom se prikazuje s kosom u ruci, da pobudi što veće užase u nama. Ona je više poput Harona koji preko Sticksa prevozi mrtve, škovacin, smetlar, čistilac proživjelih svoj životni vijek, ili naprosto pljevitelj bašte ako hoćete, od prezrelih i otpalih duša sa drva života, jednako nužan poput strvinara koji se hrane uginulim lešinama. Od tada je prestadoh očekivati, bez straha se prepuštajući filozofovom stavu, da “dok smo mi, nema smrti – dok je smrt, više nema nas”. Ona je, Smrt, naprosto profesionalac koji prilježno, savjesno i predano obavljajući svoj posao čistača otpale truleži, prepušta svom podjednako stručnom partneru, Kreatoru, stvaranje novog života.