Svijet ide u smjeru koji rijetko tko uviđa, živeći u uvjerenju kako „netko“ – ako baš ne od ljudi, a ono barem blažena Gospa ako ne i Gospodin sam – bdije nad nama. Kao u predvečerje prvog ili drugog svjetskog rata, recimo. Mnogi to nisu sposobni uvidjeti ograničeni vlastitim intelektom, drugi su pupčanom vrpcom vezani za sistem koji nas vodi u Pakao, a trećih je razmišljanje potkupljeno prezentiranjem mitova kojih je cilj zamagliti pogled u budućnost, njegovim usmjeravanjem u močvarne magle nedokazive prošlosti. Ostavimo po strani “naivnost“ onih koji će nas uvjeravati kako živimo bolje nego li u Cezarovo vrijeme, jer oni nisu sposobni shvatiti cjelinu evolucijskog, povijesnog i sadašnjeg vremena, nastojeći nam „potaknuti“ zadovoljstvo što živimo bolje od nekog rimskog roba, a posebno prizivajući nam u pamet zapadnu civilizaciju – u kojoj su se ušančili – kao jedan ograničeni segment svjetske, pa s visina svoje pretilosti i koristoljublja smiruju sve veće nezadovoljstvo masa zaklanjanjem njihova pogleda prema cjelini svijeta. Ili barem, kao podtekst, prodajući nam nadu da će za idućih iks tisuća godina svugdje teći med i mlijeko koje se – a propos – već danas prelijeva iz tustih trbušina, ali ne u gladna i nezadovoljna usta svijeta (kapital „prisiljava“ farmere – još i prije vremena „velike depresije“, a to danas čine seljaci širom svijeta, pa i hrvatski – da prolijevaju milijune litara mlijeka, održavajući ili tražeći održivu cijenu njegovu). Da bi nas podmitili na prihvaćanje svog svjetonazora, služe se mȋtovima. Mito i mȋt – uviđate li jednak korijen (u našem jeziku; razlika je u akcentu) dviju riječi, naizgled nespojiva značenja, što je samo varavi privid.

Mito predstavlja„novac ili drugu vrstu nagrade koja se daje kriomice, a namijenjena je onome tko je u mogućnosti iskoristiti svoj položaj i nešto odlučiti, učiniti u korist davaoca,. mimo zakona i etike“, i unatoč uglavnom negativnom značenju koje prati tu vrstu ljudske djelatnosti
(klasificiranu kao kriminalnu), ipak s etičkog stajališta ne mora uvijek biti tako. Zamislite samo bolesnu majku s uznapredovalim rakom, koja na kemoterapiju mora mjesecima čekati (u okružju, primjerice, neefikasno organiziranog hrvatskog zdravstva), dok prije nje na red dolaze mnogo blaži slučajevi slijedom čisto tehničke (neljudske) kompjutorske prijave. Ako ste potkoženi, nećete li se poslužiti mitom, ne stoga jer ste do grla ogrezli kriminalac, već naprosto iz ljubavi prema roditelju djelujući protuzakonito? No, svakako, u uređenom ljudskom
društvu usmjerenom prema čovječnosti, a ne mehaničkom odnosu prema ljudima, mito je zaista izrazito neprihvatljiva pojava. S druge strane mȋt je – među ostalim: „stvarna ili izmišljena priča koja se obraća svijesti naroda uključujući njegove kulturne obrasce ili izražavajući duboke, općeprihvaćene osjećaje (često predrasude i sl.); neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje, suprotstavljeno znanosti“ Sem mitopoetskih razloga, namjere da se pojave protumače temeljem nedovoljnog poznavanja činjenica, uzrokovanog bilo nedovoljnim napretkom
znanosti ili manjkom obrazovanja, mȋt ima još jednu funkciju – potkupljivačku!
Upravo kao i ranije spomenuto mito, on postaje „valuta“ za ostvarivanjedruštvenih ciljeva elita. Kršćanski mȋt o Spasitelju mora senzibilizirati narod na vjeru koja uopće nije originalna, jer svoje korijene vuče ne samo iz daleko starijeg
židovstva, već još stoljećima starijih antičkih civilizacija, što nikakve formalne izmjene imena, datiranja i slične prilagodbe, povijesnim znalcima ne mogu prikriti. No, koliko ima takvih među pukom? Daklem, taj mȋt vrlo uspješno potkupljuje vjeru naivnog naroda na pristanak slijeđenja neutemeljene prilagodbe još ranije neutemeljenih mitova. On služi kao mito gomili, „valuta“ kojom se „potplaćuje“ slijediti vjeru odgovarajuću vladajućim elitama. Kao što „kosovski mȋt“ ili mȋt o „stoljeću sedmom“ imaju ulogu homogenizirati Srbe ili Hrvate oko
neutemeljenih, odnosno vrlo djelomično utemeljenih pričica, kako bi se ojačala njihova nacionalna (izrođena u gori oblik, nacionalističke) svijest. Ovakve bajke služe kao duhovno mito gomilama s izrazitim pomanjkanjem stvarnog i kritičkog duha. Mada je etimologija spomenutih riječi različita (mȋt ima porijeklo u grčkoj riječi, dok je mito sveslavenska i praslavenska posuđenica iz gotskog), lijepo se u
našem jeziku može naći – vjerojatno slučajno – preklapanje njihova značenja u pojedinim slučajevima, kako sam pokušao objasniti.
Prihvatimo li da je mito potkupnina pojedincima da učine nešto mimo zakona ili morala, u korist davatelja mita – onda mȋt možemo često shvatiti kao mito kolektivu kako bi osigurali njegovu privrženost elitama ili idejama koje najčešće one zastupaju u vlastitu korist. Velikim dijelom homogenost nacionalnih društava počiva na nesvjesnom pokoravanju pradavnim mitovima, bez svijesti da se ustvari radi o robovanju aktualnim gospodarima države (vlastima), odnosno ekonomskim elitama čijih prohtjeva su one uglavnom transmisija. I cijeli društveno ekonomski  sustavi velik dio sljedbenika novače na mȋtu; kapitalizam na mȋtu o slobodnom tržištu, „nevidljivoj“ ruci koja njime upravlja i navodnom odsustvu ideologije, socijalizam (komunizam) s mȋtom o boljem svijetu tamo negdje daleko u budućnost, a religije (kršćanstvo) o onostranom boljem svijetu, za koji su patnje na ovome samo priprema. Razlika socijalističkog mȋta u odnosu na druga dva je
u tome što on u sebi ima elemente utopije – daklem, realnosti asimptotski projicirane u daleku budućnost (možda tek generacijama dostupnoj), koja se radom i promjenama zaista može dostići i postići, dočim preostala dva spomenuta nisu do li lako oborive tlapnje. Što će reći, da se narod lako pridobiva i falsificiranim „vrijednosnicama“.

Bezbroj je argumentiranih, kako popularnih tako i stručnih napisa ispisano o aktualnom društveno ekonomskom sustavu, pa opet – svi podneseni argumenti kao i realnost u kojoj ljudi žive (posebno ako ne žive njenu najgoru varijantu, poput mirijade gladnih, potplaćenih, robova i na bezbroj način otuđenih od rezultata vlastitog rada) u prevelikom dijelu pripadnika zapadne civilizacije ne izazivaju empatiju prema stradalničkoj, ne više samo ljudskoj braći već i Zemlji u cjelini. Uz spomenutu eksploataciju, raznorazni nacionalizmi, rasizmi, vjerske
različitosti, ratovi, dehumanizacija međuljudskih odnosa, potrošački mentalitet jednog i glad u drugom dijelu društva, devastacija planete praćena zagađenjem tla, vode (u Sredozemlju se približavamo jednakom omjeru riba i plastičnog otpada) i zraka, sve veće pomanjkanje mineralnih bogatstava i pitke vode,…, nemaju dovoljnu snagu da u inertnom čovječanstvu izazovu promjenu smjera kretanja, koje i vine i nevine vodi pravo u propast. Ljudski racio blokiran je teško otklonjivim blokovima vlastite koristi, a odnos prema budućnosti karakterizira se
sloganom „poslije mene – potop“! Boli koristoljupce „ona stvar“ što budne poslije njih. Ipak, ljudi su sem racionalnih i emotivna bića; osim argumenata znanosti istina im se može prikazati na sasvim drukčiji, umjetnički način – onaj koji izaziva bujanje naših emocija. I bogati plaču, zar ne – jer i oni imaju majke, očeve, sinove i kćeri, ljubljene žene i odane prijatelje, čija sudbina makar samo načas u njih izazove gomilanje jezera suza namjesto hrpi dolara. I možda je upravo put umjetnosti put uzdanja u toliko potrebne promjene, put nade koji mora ići
preko objektivne spoznaje stvarnosti subjektivno prezentirane umjetničkim djelom, koje može u nas inducirati toliko neophodnu empatiju prema „svijetu“ – svima koji nismo mi, koji nisu zatočeni u oklop vlastite sebičnosti.

I znam da očekujete već dvije stranice ovog teksta, tu se javlja Steve Cutts, sjajni britanski umjetnik, ilustrator i animator, čiji kratki animirani filmovi govore više o suvremenom svijetu i ćorsokaku (ponoru?) kojem se sve više bliži, nego li svi stručni radovi „ukrašeni“ argumentima, datama, tabelama i grafikonima. Čovjek s izrazitim osjećajem za sadašnje stanje i put bezizlazja, ako ga nastavimo
slijediti. Rušitelj mȋtova bez podmićivanja, snagom umjetnički transformirane čiste istine, koja u tom obliku samo u zbiljski bezdušnih neće izazvati empatiju i pitanje – znamo li mi zaista kuda idemo, i koliku cijenu plaćamo za to putešestvije? Tko je Steve Cutts i nije toliko važno, koliko ono što radi. Čovjek izrazitog senzibiliteta za stanje u svijetu, jedan od onih koji čini prvi korak ka promjeni – govori nam o njemu njoj, upravoono što mnogi kritičari ne mogu podnijeti, uzvraćajući provokativno i najčešće anonimno: „a što si ti konkretno napravio za promjenu stanja“ – protiveći se tako i svakom upozorenju na njegovu neodrživost, postajući time jataci sistema koji je uzrokuje. Veliki, prvi korak, u čemu svakako nije usamljen, ali je to napravio na izuzetan umjetnički način. Nije pitanje što sam „ja“ napravio – jer jedinka je preslaba za promjenu stanja – već: što smo svi mi napravili, što poduzimamo i jesmo li uopće shvatili da nešto moramo učiniti u korist svojih sestara i ljudske braće, a ne samo svoju i svoje obitelji. I liječnici pacijenta liječe prvo ispravno dijagnosticirajući bolest, a tek potom se poduzimaju konkretne terapijske metode.
Svijet mora shvatiti od čega boluje, što i tko je tome uzrok, i tek ujedinjen ovom spoznajom može poduzeti zajedničku, uspješnu akciju za odstranjenje uzroka i ozdravljenje sviju nas i naše majke – Geje. Nije on idealan čovjek; prije no je postao nezavisni profesor i autor radio je digitalne projekte za kapitalističke firme (Coca–Cola, Google, Sony, Toyotu) i kritičari će ga vrlo (o)lako proglasiti licemjerom – poput onih što su partizanima zamjerali da su se služili ustaškom Kunom. Uvjeren sam da je upravo rad za ove multinacionalke uveliko utjecao na
njegovu spoznaju i viđenje stvari, nepogrešivu detekciju skoro svih bitnih (uzajamno povezanih) svjetskih problema: od ratova, eksploatacije, gladi u svijetu, prekomjernog bogaćenja, potrošačkog društva, dehumanizacije odnosa među ljudima, rasizma, devastacije okoliša, izumiranja vrsta,…, i upravo on – s iskustvom rada u samom srcu sistema koji nas gura u bezdan – ponajbolje poznaje stvari i upozorava. Moglo bi se reći da je – sem animatora filmskih sličica – on i animator zahtjeva za promjenom, barem među gledateljima koji imaju zrnce
ljudskosti u sebi. Ne poznavajući njegovo eksplicitno političko opredjeljenje, samo prema radovima može se konstatirati kako je uvjereni socijalist. Naravno, samoživi, uljuljkani u blagodati vlastitih života, slijepi za probleme svjetske cjeline, s nedostatkom empatije, ako ih već u stanje nisu uvjerili popularni napisi ili stručni radovi, grafikoni, brojke i date, teško da će nešto naučiti iz njegovih radova. Ipak, valja se pouzdati u ljekovito djelovanje umjetnosti i njenu sposobnost da izazove trajnije promjene ljudske psihe nego li terabajti pustih brojki, ako smo već slijepi za činjenice i naravoučenja (ne samo vlastitog) života. Steve ima svoju internetsku stranicu i kanal na YouTube, gdje možete naći podatke o njemu i pogledati njegove sugestivne animacije, prepune socijalnog naboja i razumijevanja svijeta kakav zaista jeste. Preporučam prvo pogledati animacije „Happiness“ i „This is our World“, a potom i ostale. O istini se može govoriti na bezbroj načina, Steve
Cutts govori jednim od njih; nažalost, još je uvijek bezbroj ljudi kojima vlastiti interes sprječava prodiranje spoznaje u centralni živčani sustav. Upravo o njima govori na specifičan način i ovaj genijalni umjetnik animacije. Muzikalni, a ti bi – nekako mi se čini – trebali biti i emocionalno osjetljiviji dio populacije, mogu poslušati pjesme izvođača koji su svoj video ilustrirali njegovim animacijama

(1,2). Steve Cutts govori o tragičnim stvarima na zabavni način, i to nije problem, već – ukoliko sem površne zabave, u nama ne izazove nikakvu drugu emociju i poticaj na djelovanje ma koje vrste protiv sustava koji nas čini robljem, a da to možda ni sami ne shvaćamo.