Kad sve ruže uvenu do jedne
u bašćama srca usahlog što žeđa
i kad zadnje misli stvore sliku
iza netom zatvorenih vjeđa.

Znam, gledat ću tebe, uvijek tihu
zamišljenu, u haljini od mraka
kako hodaš salom služeć druge
lakoćom divnih srninih koraka.

Gledat ču ti okoštale ruke
u zjenama tamnim vječno vlažnu rosu
o ja neću, zaboravit neću nikad
tvoju bujnu, injem prošaranu kosu.

Sada bih da mogu stao iznad tebe
ponizan bih stao, nijem ko kamen
ljubeći ti hladne, mrtve usne
što na mojima ostaviše znamen.

I da mogu mila, o samo da mogu
legao bih sada kraj tebe u raku
nek nad nama vječno mirisan i bujan
drhti bijeli jorgovan u zraku.

Neka šume borove i oranice puste
nek sve živo, mrtvo, stvori usred mraka
slike kako hodaš salom služeć druge
lakoćom divnih srninih koraka.