Jutro se nekako pokrene bez poziva, bez želje,
A ustajanje odmičem, skrivam
Ispod plahte od lana što vrati me u djetinjstvo.
U ono divno vrijeme kada su jutra bila drukčija.
U jutra što su mirisala rosom i pjesmom grlice sa stare kruške
I pozivu svih zvukova jutra što selom se šire.
Vratim se u to dvorište gdje jutra lepetom krila se bude
I pjesmom pijetla što nadglasat želi sve druge u selu.
Ta svježa jutra život su ispisivala svakom kapljicom rose,
Svakim Campinovim zijevanjem nakon noćnog bdijenja,
I umiljatim predenjem mačke oko nogu moje bakice
Dok čeka svoju porciju svježe pomuženog mlijeka.
I kuhinja, Bože mili kuhinja, kako je ona mirisala,
Pucketavim plamičcima u starom zidanom šparetu,
Žgancima i bijelom kavom od mlijeka i divke spravljenom.
Jutra koja su samo nama djeci bila moguća upijati
Jer svi odrasli ustajali bi već na prvi zov pijetla
I još bunovni prionuli težačkom životu sela.
Danas se sa sjetom vratim u to vrijeme i razmišljam;
Jesu li i oni kao djeca imali iste slike koje ja
Danas iz sjećanja vadim pomičući ustajanje još malo
Ispod lanene plahte, bijele.

22.08.2019.