---

NEKROLOG

 

O terminalnoj poeziji i svjetovnim ranama

 …“moj um gori od kroničnog raspada uzroka“…
(O načelu i simbolima)

 …“ Sjedimo
ispod zemlje
da na teret ne budemo
Svijetu.“…
(Sjedimo ispod zemlje)

Antikoncept svijeta naučenog na binarni pomak uzrok – posljedica i nenaučenog na postulat da prošlost nije posljedica vremena niti je vrijeme njen uzrok.

Kada se riječi dogodi počelo partenogenezom, implozija misli u njenim apsolutno nedjeljivim partikulima, tada u jednom jedinom trudu ta ista riječ porađa svog progonitelja.

Ovom zbirkom poeziji kao holizmu riječi dogodilo se upravo to. Progonstvo od pozicije zemlje do opozicije neba, titranje kroz smrt kao omaru u kojoj može i ne mora ugledati lice i naličje bitka ekvivalenta čovjeka koji neće prestati izjednačavati podzemno i nadnebesko.

Dakle, tko je Lean Radić? Je li on progonitelj riječi i poezije koji u čitatelju okoštava dah ili je on pjesnik kojemu je zemlja holokaust, bogomolja u koju ne stupa, osim po riječi, dakle stupa na jedini mogući način: po osvještenju boli koje omogućuje pisanje stihova o sjećanju sebe?

Dobiti odgovor na ovo pitanje isto je što i porinuti lice u kamenicu crvenoga meda i disati. U trenutku kada se počnete gušiti i hroptati vlastitu krv bit će vam svejedno jer ju u crvenome medu nećete opaziti, ali ćete u sjeni iza svojih očnih jabučica ugledati Radićevu prvu žarnu ćeliju, sintezu motiva njegovih dviju poema, Dolmen i Samael:

…“Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.“…
(Dolmen)

 …“ Čovjeka navode da
vrtnjom u grobu stvara sve dublju raku,
smrt ulazi kroz pore zbite gline.
Bačeni na kotač!
Što ako filozofija dođe u dodir sa posljedicom;“…
(Samael)

Poezija ili mater poetria onima koji su voljni trpjeti i svjedočiti mrak ožiljaka i naslijeđa krvi korpus je generiran iz misli i psiholoških stanja, počevši od nihila do definiranja apsolutnog duha i njegove kćeri – duše.

Naspram parnasovskoj definiciji poezije, Radić upravo njom kontrira posljedicu života – smrt – iz filozofske dubine groba u kojem čovjek putuje posthumnom orbitom nakon svog vremena koje nikako nije anomalističko i nikako mu i nikada nije dozvolilo da na svojoj putanji kroz istu točku prođe dva puta.

Motiv kotača genijalan je pjesnički otklon od grobljanske surovosti: filozofija ipak dolazi u dodir sa svojom posljedicom!

Kada se iskorača tako intenzivno katarzičan put i kad svi stratumi rastrzane svijesti vape svoj glas, tada biva zapisano:

…“Zašto nebo nosi moje ožiljke
kada rane su mi svjetovne?“…

(Sedam kamenčića u krugu)

U toj točki, koju je ovaj čovjek svojim bitkom, ali ne i svojom voljom, uspio proći i više od dva puta, umu opipljiva postaje spoznaja da Radić mora i progoniti i bivati progonjenik i pjesnik najdubljih umiranja.

U sučeljavanju krvi i ožiljaka njegovo nebo pripada samo pticama. Čak je i veličanstveni pjesnik Fernando Pessoa zapisao:

…“Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti.“…
(Bolja je ptica…)

Jedino tako možemo naučiti rane da samostalno zarastu, ta živa bića, samonikli entiteti boli, vrhunac psihofizičke evolucije koji zauvijek ostaju opipljivi u znaku ožiljka na koži vremena, upravo onog vremena koje s čovjekom ne liježe u raku.

Tek ovdje definirana je koordinata Radićeva opstanka:

bol.
Bol jeste Perpetuum.
Bol jeste žerava.
No, bol jeste i mrak.

Naravno, ovakav pjesnik izabire ovo potonje:

…“Kada je zemlja bila mlada
Svatko je ušao u svoj dan
noć ostade prazna.“…
(Dolmen)

Nikta. Nikta je njegov dom i njegov habitat iz kojih ekskomunicira svaku jedinku prijetvorne čovjekoljubivosti. Njegove noći, međutim, nisu prazne jer on u njihovim krajobrazima jednokratno preživljava veličanstveni grand mal smrti – svih smrti sebe kao progonjenika i svih odsustava u svom prvotnom krematoriju koja nisu smjela biti odsustva, već nulta točka iz koje je trebao stasati.

Nulta točka nikada nije se dogodila kao što je ni on sam nikada nije postavio. Iz ovoga nedvojbeno proizlazi da je progoniteljevo postojanje očišćeno mesa tvarno oduvijek.

Sve što je ljudsko, duboko je u njegovim poetskim tapiserijama. Sve što je božjeg i božanstvenog predznaka, još je dublje u katakombama njegove prasvijesti. Radić nema podsvijest. Jednostavno, nije mu potrebna niti mu je evolucijom dodijeljena. Biti prepušten samo svijesti bez zaštite podstratuma, breme je teže od neba i žarnije od svjetlosti. Ipak, egzistencija mu se bilježi na svim nivoima misli kao pojavnog oblika ljudskosti. I to one ljudskosti od pamtivijeka. Može se pričiniti kako on redovito, zbog sindroma odsustva podsvijesti, propada u procijepe mraka. No, zaključak ne bi mogao biti apsurdniji.

Razlog je krajnje jednostavan i jednoznačan:

Kao progonjenik, on postoji kroz pamćenje sebe.
Kao progonitelj, poezijom kao helebardom čereči sav kal sasušen u zjenama svijeta. Ipak, on neće proganjati iz nebeske kaverne jer on ne spašava svjestan da

…“ Jedino priroda može biti moralno ispravna.“…

(Krhotine)

Kao pjesnik, na Samaelovom kotaču održava samopronađenu ravnotežu između sebe, podzemlja i precesije (distrakciju egzogenih komponenti kompenzira razumom zdravim koliko to um genealoški dozvoljava; njegovi receptori i sinapse srču vanvremenske podražaje – zato je ova trodioba Radićeva angažmana u poeziji i moguća).

Međutim, kao jedinka oslobođena svih presumpcija geneze, normi, dogmi, uzusa i modusa, on se tako ražalošćen zapitkuje:

„Zar je tako teško dati Biću da se razvija?“ 

(Samael)

Očigledno je da jeste.

Očigledno je da i

…„mrtvi spavaju uspravno,

a kako drugačije kada je tlo poput željeza.“…

(Dolmen)

Između ta dva beskonačja progonitelj sažima svoju potjeru i nameće čovjeku teret buđenja, osvještenja i izbora usklađenih, nikako poravnatih, s vlastitim htijenjima. Pritom, iako se može učiniti kao supresor, progonitelj nikada neće osuđivati. U tom trenutku neosude, on postaje progonjenik.

Važno je izdvojiti i u očima čitatelja rasvjetlati „katatonično sunce“ (Samael) s njegovog i samo njegovog neba koje je dom

…„grobovima jer ne upadaju u riječ“…
(Kada smrt broji korake).

Ta riječ, bestjelesna, nesterilna, zadjenuta u hermetički svijet koji se opire svim evolucijama svijesti poput sedre, razlaže se u poemi Death poetry:

…“ U meni je rođena Poezija
ne dolazi ovdje
željezno mi srce
krvari na tanjuru letargije,
među gomilom iskrivljenja

jedno lice biva pravilno.
Sjeban sam,

a u meni je rođena Poezija;
samrtno galopiranje
cirkuskih konja
gejše u ogledalu prostor čiste od loše književnosti“…

Svjestan je pjesnik ekoloških pitanja u djevičanskim dubinama poezije. Tvrdnja da je poezija rođena baš u njemu na prvu može zazvučati pretenciozno i samodopadno. No, pjesnik iz metrički oslobođenog stiha bez ikakvih poteškoća suvereno vlada i u klasičnim poetskim formama poput soneta Mati u kojem je ženu narisao tek kao osamljenu tišinu među crnim

horugvama.

Da, i Radić je nekoć bio dijete, iako je to vrlo teško pojmiti iz njegovih mahom bremenitih stihova. Osobno, kod pjesnika tako teškog i kobnog izričaja oduvijek sam bila uvjerenja da oni nikada nisu doživjeli djetinjstvo, već su iz materine rodnice izravno bili katapultirani pod crno, katatonično sunce.

Epitaf IV krije jedan iz reda najmoćnijih uradaka ove zbirke, a to je pjesma Tvoje srce Sulamka:

…“ Opjevali smo
krivi svijet
( gledajući čovjeka što kasni za svojim koscem ).
Tvoje srce Sulamka.“…

…“ Stojimo sami divlji i goli
i naš je bitak nebeska zamka
ja nisam onaj koji te voli
sačuvaj srce za drugog Sulamka.“…

Ponavljajući troriječni stih Tvoje srce Sulamka pjesnik ni u jednom trenutku ne otkriva da on to srce u biti ne želi. Ostavlja ljubavnicu nekome drugom, nekome manje vječnom od njega samog.

No, zloćudnost vremena obilježila je i Radićevo ultrasenzibilno postojanje jer u jednom trenutku on zaziva:

…“ Moloh ! Moloh !
Ne prolazim više Tizianovom ulicom
na prozoru hospicija tvoje lice mi se ukazuje
neka bude Moloh !“…
(Requiem za Lorenu)

Moloh je progutao i pjesnikovo koplje i svaku od Loreninih naranči pred njihovim vlastitim licima, ostavljajući tek prozor hospicija kao grob prije groba, kao živući lijes.

U ovu zbirku uvrštene su i mnoge druge zahtjevne i emotivno izrazito iscrpljujuće, kompleksne, robusne poeme koje tijekom čitanja zgušnjavaju dah i sažimlju um u crnu, isprekidanu crtu te tjeraju čitatelja da se stih po stih vraća ka početku. Upravo ta činjenica neosporan je dokaz da je svaki čovjek zarezan tkivom poezije, bio on toga svjestan ili ne:

…“ Kolofon Oratoriju

Naposljetku
snivali smo divlje limune Istoka
oplakivali mrtve cijelim našim bićem;
Nismo bili opaki, ne, nikako!
Bili smo poput pljeve što je vjetar raznosi.*“…
* Psalmi
(Samrtni oratorij)

Motivom divljeg limuna ovjekovječio je svoju poeziju, tako neopak za humanost, a tako katarzičan za svaku misao o sebi.

Njemu začeće nikada nije bilo potrebno.

O proznom aspektu izraza Leana Radića

U zbirci Terminal svoje mjesto našlo je i nekoliko proza, među kojima i ona koja sačinjava Epitaf I te je istog naziva kao i sama zbirka Radićeve poezije i proze (zanimljiva je činjenica da je zbirka Terminal mahom zbirka poezije, a ipak je otvara prozno djelo što nam govori da poezija možda i jeste autorovo primarno izričajno sredstvo, ali u svim njegovim prozama zamjećuje se isti pshihoanalitičan i pomalo fatalistički diskurs, tako da granica između poezije i proze postaje vrlo mekana i porozna te se često događa da u prozi propadnete u tokove poezije.)

Misao vodilju otvarajuće proze možemo dočarati dvama olovnim zapisima:

…“ Istina je da idealisti uvijek umiru razočarani.“…
jer
…“ Tragovi se nakon određenog vremena izbrišu, nisu poput Ožiljaka da traju vječno.

Ako podignemo razinu razvoja, onda funkcija našega postojanja ima smisla, a to se događa samo kada Biće tretiramo kao primarnu jedinku.“…

Priča o jedinki, nježnoj djevojci Nikiti koja odbija posložiti svoj intelekt, inteligenciju i smisao za logiku u zadana polja križaljke autokratskog, za čovjeka negostoljubivog i ponižavajućeg vojnog sustava. Ovdje ne možemo upotrijebiti čak niti termin „društvo“ jer atmosfera koju nam autor dočarava jeste kruta, brutalna, surova i od čovjeka oslobođena funkcionalna struktura života kojom dominiraju i upravljaju vojni elementi. U takvim okolnostima pojam jedinke, raznolikosti, multidimenzionalnosti i kreativnosti uma, koncept slobode duha (razlikujmo duh od duše, duh je dapače čujan i tvaran u riječi i djelu, dok je duša titravo stanje trenutne forme emocije koja je stalna koliko i dobro na ovome svijetu) odsutni su iz vizije života, jer i takav bitak moramo nazvati životom.

Fundamentalna poruka priče ispisana je u protestnom grafitu nepodobnih žitelja sustava: „Nada Je San Budnih.“

Kobni kraj nježne, ali nepokorne Nikite bio je više no logičan. Ali opet, Nada Je San Budnih!

Autor prozom prožima psihoanalitičke elemente, svoja filozofska i svjetovna uvjerenja, dotiče i dno i najvišu točku čovjeka kao bitka, a ne kao nečije kreacije.

Fusnota
Iako apsolutan i van međe riječi, nemoguće ukalupljiv u bilo koji oblik promišljanja, dorekavši sebe do najviše razine samospoznaje, Radić ostaje ono što jeste: mračni Helos Hyperion koji i dalje godotovskom upornošću traži ostatke sebe po jednokomornim megalitskim grobnicama i među stelarnim nebulama.

On traži. A mi?

Jesmo li dovoljno sigurni u vlastiti mir da bismo prestali tražiti?

Kada svijetom zagromori poezija, podiže se čovjek!