I margarete su danas tužne
osamljene kao samoća
jer tišinu usnule noći
ne miluje njegov glas.
Moje oči su tužne danas
rasuo se njihov sjajni prah
nebeskim beskrajem.
Njegova usta ne miluju
ožalošćene noći i ne griju
promrzle lastavice
zarobljene mrazom.

Ako njegovo srce nosi
hladnoću Sjevernog vjetra,
ako su njegova usta
leglo zmija otrovnica,
ako njegovim mislima lete
jata nevidljivih šišmiša
neka zauvijek ostanu nijema
poput šelfskih polja
prekrivenih vječnim ledom
nalik na mrtvo bijelo more
koje ne poznaje hučanje
razigranog vala.

Ostat ću žalosna i usamljena
jer nikada neće čitati pjesme
koje sam za njih napisala
ni izgovarati drhtave riječi.
Čitat ću ih galebovima
koji lete modrim visinama
i leptirima zalutalim
između dviju modrina.
Plovit ću plavim bespućima
sretati jata riba u dubinama
i plesati zajedno samo
s dobrim dupinima.