Jutros vidjeh čovjeka prašnjavog lica
što na rubniku slijepe ulice
prosi vrijeme za još jedan dan.
Svoje lice pognuh od srama,
da me ne upita za žlicu samilosti
koja ja u davnom ratu strijeljana
za veleizdaju zelenog lišća.
Vidjeh i majku
sa djetetom na praznoj dojci
u prizivanju mliječnih oblaka,
koje su protunatalne rakete
raznijele sred mog uzavrelog oka.
Izvadih i to oko i bacih ga
pod prvi tramvaj što vozi
prema počivalištu.
.
Ne želim više niti svoje lice,
niti svoje oko.
Moje dijete ih nosi.
Sasvim fatalno težim isparavanju
iz nozdrva ovog gušavog svijeta.
I ta polovica plućnog krila
kojom me održava na životu,
nepodnošljiva mi je.