Zbirka pjesama Lidije Polak “Na svakom listu otrov“ osupne i prije nego li se zađe u sadržaj njenih versa, jer je uređena na tako visokom estetskom nivou da se misao, kako knjiga može biti lijep predmet, nametne u prvom susretu. Ta decentna profinjenost forme samo je okvir sadržaju tanane lirike, koja žubori iz njenih pjesama.

Versi su krhki i dok se pretaču jedni u druge, gotovo lebdeći stvaraju atmosferu u kojoj se čitatelj neumitno pronalazi i prepoznaje vlastitu čežnju, traženja i estetska htijenja.
/brezama se ljušti kora/

šute staričice i mladice u njima
šute starci i mladci u njima
i breze koje sklanjaju misli do tla

dok nebom žure pripremljene
kapi u oblacima
i satovi se neumorno preoblače
iz svijetla u tamu
ljušti se namreškana bijela kora

obrasla modricama
glađena srećom
iza čela mrmljaju
monologe djece muževa i žena
vjeđe miluju slike
ljeta

potonule u sebe
tek prividno drijemaju
svaki pokret je napor
svaka riječ suvišna
a u svakom uzdahu diše dijete

šute staričice i mladice u njima
šute starci i mladci u njima
i breze sklanjaju vrijeme do tla

Tako, kako to čini u predstavljenoj pjesmi, autorica i u drugim pjesmama oslobađa stih  spona, koje bi nametale rima, interpunkcija, pravila klasične rečenice i prepušta se nagosti riječi, koje jedna uz drugu tkaju smisao svega i svih. Ona introspektivnim pristupom malim stvarima pripovijeda o ljubavi kao o svom svjetonazoru ili čak o svom bitku. Pokazuje to i poanta pjesme
/iza brvna stare prekrižene kuće/

ogrnuta pjesmom
kao vjetar u uvele tokove
gladiš s namreškanog mora
naboran plise sljedova bure
u gladak odbljesak života

da ne otputuješ prebrzo sa stanice
gdje od prvog krika
puniš prtljagu ljubavlju

Predstavljeni versi spadaju u prvi sklop pjesama pod nazivom „Prepleteni šaš“ u kojem se prepliće introspekcija autorice o naizgled malim, ali temeljnim stvarima, jer ne osmišljavaju samo pjesnički subjekt, nego inog od nas. Tako u pjesmi „Prepleteni šaš“  postaje očito koje vrijednosti imaju smisla, jer ako među travama nedostaje nešto, ako ničeg nema u pjevu ptica, niti u šušurima jutra … ako u prepletenom šašu nema zagona vjetra, vala … ako sve prolazi mimo nas bez preplitanja, bez nježnosti … zar bitišemo drugačije, doli kao nesmisao?

A kada postoje prava preplitanja, onda smisao pjesnikinja nalazi čak i u nesmislu bolesti, koja okrutno otima uspomene i mogućnost prepoznavanja. To čini ljepotom stiha u formi dijaloga između bolesnog oca i kćeri. Njihove riječi se pretaču, prirodno, mekano, tužno, bez trunčice patetike.
/tko si/

… a ne znam da li je
ne znam gdje je sada
tko sam
kažem mu tvoja kći sam prvorođena
pa ne znam jesam li se rodila za njega

i onda kaže
lijepa si
i objasni
znam mamina si

Sklop pjesama pod naslovom „Na svakom listu“  izrazito je ljubavni. U intonaciji lirskog izričaja, još više dolazi do izražaja osebujan način na koji autorica oslikava svijet intime. Naizgled je to skriven, osoban svijet, jer se čini da nastaje i postoji isključivo između pjesničkog subjekta i njegovog poetskog nadahnuća, a onda magičnom snagom nesputane iskrenosti, taj svijet se ne ograničava na samo svoj, nego emocijom vezuje čitatelja, uzburka njegove misli, čežnje, sjetu, uspomene … Postiže to nenametljivo, istančanim metaforama, prepoznatljivim životnim slikama, ali izrečenim. tako osebujno da cijela pjesma postaje metafora.
/sve/

zar drozd zaboravi melodiju
krijesnica ženidbu
dragi na dragu
mjesec put upadanja i rasta
zaboravi li sjeme na klijanje
pupoljak na cvijet
majka na dijete
krošnja na nebo
vatra dim
 zaboravljaju li krila na let…

Pjesme Lidije Polak su krhke, ali i izrazito kompaktne, tako da ih je veoma teško prikazati samo isječkom ili pojedinim strofama koje često upotrebljava u izražajnoj funkciji, a ne samo kao presjek između misli i pjesničkih slika. Čini to zbog izrazite atmosfere pjesme, koju stvara lakoćom lahora te  neraskidivo povezuje misao i njene emotivne refleksije. Pjesma je zato samo okvir za spektar odnosa koji nastaju zbog prisutne ljubavi, čak i onda kada se ljubav zgazi, kao što autorica iznosi u pjesmi „iščupajte joj uši“ gdje lirski subjekt doživljava ljubav egocentrično, dok je ona uz njegove skute, a kada ju više nema, na svaku oštricu polaže mahovinu, da ju svojom ljubavlju ne povrijedi.

Emocije u  pjesmama Lidije Polak nisu statične, nego se prepleću, jedna drugu umiruju, jačaju, stvaraju tenzije, koje dovode do vrelišta kada prkosno razotkrivaju istinu, koja dolazi u fokus pažnje.
/mili/

…u zrak me skoro baci
a ulovi
kad budem padala
preko tvog ramena
gola
glatka
kao zmija
kao nevjesta
tvoja

onda me ponovo ispusti kao što bi praznu laž

Jedna od snažnih ljubavnih pjesama, u kojoj pjesnikinja razotkriva svoju potpunu predanost ljubljenom, a naslovom pjesme priznaje svoju krhkost, je pjesma “dašak“. Ravnoteža koju uspostavlja između naslova i sadržaja je u jakoj asocijaciji da pjesnički subjekt u  svojoj nagosti može osjetiti baš svaki dašak.

kao dašak si šiknuo u mene
pred tobom su čudesno popustili
zahrđali utori mojih prozora i vrata
pred tobom stojim gola
na mojoj mekoći možeš ispisivati riječi
crtati slike s nekih putova
liti suze ili drobiti smijeh…

U trećem sklopu pjesama pod nazivom „Herbarij“ pjesnikinja najavljuje prijelomnicu, mada izričajem i spektrom emocija ostaje jednako snažna. Tim tematskim zaokretom njena zbirka prerasta u cjelovitu priču o ljubavi i životu. U pjesmi “herbarij“ nostalgično zaključuje:

tijesno je zatvorene korice
odložila na policu pročitanih
o jeseni više neće pisati
niti o proljeću u njoj

Dok se prije činilo da su versi pjesnikinjin bitak, način života, sada su prerasli u njen osobni rezime, kojega izražava osvrtanjem na pjesme, kao što čini u pjesmi  „vijenac“.

… utihnule su

ili zaboravljam
da su strune mojeg bitka
i ne samo riječi
bez vrijednosti

tako je kao da ih više nema
kao da nisu bile moje…

U pjesmi “tkana“ rezignirano utvrđuje da su ostale misli bez slova, interpunkcija … pa i kava više nije ista, jutra su prazna bez stihova … Jednaka rezignacija osjeća se i u poanti pjesme “pedale planu kroz okuke”

istočno od raja
i nešto niže od pakla
zataknjene su
skupa obješene

crne i bijele riječi

U svojoj priči, ostavši bez pjesama, pjesnikinja nas vodi u četvrti sklop svoje ispovijesti. Već sam naslov sklopa “Mene nema“, nagovještava finale samoće, koja vodi u nepostojanje. Tako  pjesmu “preda mnom krik“, zaključuje versima koji govore o nepostojanju:

nema me u obrisu
niti u ledenjaku
niti u kamenu

nisam više mjesec

izbrisana
odstranjena
zatajena

ti sniježiš
ja kišim

dva djeteta nijeme igre

Upotrijebivši kratak, oštar izričaj, kulminira osjećaje do krika boli i nemoći, a onda taj isti krik, minimalističkim, ali bravuroznim pokretom, pretvara u sjetu bez oštrih rubova, kada paradoksalno, dojučerašnji ljubavnici postaju tek djeca nijeme igre. Tuga je čista, bezgranična u spoznaji izgubljenog smisla pa ljubav šutnjom metamorfizira do nepostojećeg. Poslije svega, preostaje samo golo egzistiranje, kao što zaključuje u pjesmi “njihaj“.

… trošne snove
otkačiš s neba
prepustiš im
odlazak u neznano

i zanjišeš se
u svoje toplo disanje
da ostaneš
živ

Usprkos svemu, ostaje čežnja u rudimentima sjećanja i razmišljanja, je li se moglo drugačije. Takve se misli pretaču u pjesmi “ako smijem, ostala bih“.

Ako bih smjela
ugrijati otok
usred ledom pokrivenog svijeta.

Bi.
Ostala.

U ovoj pjesmi autorica je obuzdala riječi interpunkcijama i pravilima rečenice te time postavila granice emocijama, jer bez prave ljubavi, niti one se ne mogu prelijevati nošene tek atmosferom srca. Ponovno se vraća slobodi versa, tražeći svoj osobni smisao. Njega nalazi u iskrenosti, koja ju nikada nije napustila, što uočavamo u pjesmi „bjegunka“. Pjesmu zaključuje kako ne zna kuda ide, nego tek zna odakle je bila izgnana.

Svoju priču u stihu pjesnikinja privodi kraju povratkom pjesmi kao svom bitku. Pretoči se u nju slobodnim stihom i ostane vjerna svom svjetonazoru, svjesna da kao otrov bez kojega ne može, ljubav je ispisana na svakom listu, u svakom dahu … Kao svojevrstan potpis autorice dolazi zadnja pjesma „u listu trava“.

sklonit ću jutra u makova polja
večeri pod rosom bijelih ivančica

prehodala dane od polja do stijena
orala užine sijala raž

uhodana ulovljenošću vjetra
tkala tragove iz početka

sklonjena u vers
bit ću pretočena pjesma

Pjesnikinja Lidija Polak izranja iz pjesama kao lice jedne cjelovite priče  koju priča u raskoši svog lirskog tona. A kada nju poistovjetimo s pjesničkim subjektom, širom otvaramo vrata vlastitom osjećaju jer uvjerljivo i suptilno iznesen životni stav autorice ne može biti daleko od našeg osobnog, kada iz pjesme u pjesmu srećemo ljudskost, toplinu, iskrenost. I ljubav. Možemo li uopće  postojati bez ljubavi?

Rozaida Naglav