Ovaj jedan lipanjski dan
sunčan je i sasvim običan.
Stari se drvored lipa zažutio,
mirisom mladosti zamirisao,
meni postao zanosan i čaroban.
Na klupi pod lipom sjedim
zaklopljenih očiju, nedam se smesti,
prizvanom čežnjom letim ,
u Slavoniju se moju smjestim.
Spomenar mladosti rasklapam
u još bistroj i jasnoj svijesti,
stranice brižljivo listam
ljubavi mladenačke prebirem
u najdražem mirisu uživam.
Oči otvarati bila bi grehota
kad se izmašta ovakva ljepota,
neka čarolija što duže traje,
ja ne skrivam suzu ni osjećaje.
Nije me ni malo briga
što me kao čudakinju gledaju
oni što za mirise mladosti ne haju
radovati se običnom danu ne znaju.
Ostajem na klupi u debelom hladu
neka prolaze kraj mene sati
u običan lipanjski vreli dan
samo za mene posebno namirisan,
u uspomene posebno zapisan.

Štefica Vanjek-Štefi