Često se u osvrtima na pjesništvo nekog pjesnika spominje  lirski subjekt, koji mnogi zamjenjuju pojmom autora. Svrha ovog članka je pokazati da su  lirski subjekt i autor u tijesnoj vezi, ali nisu inačice pa se ta dva pojma moraju razlikovati.  

Pjesnik intenzivnije doživljava svijet od drugih ljudi, živi širu stvarnost nego što je ona u kojoj realno postoji kao društveno i individualno biće. Njegova osjećajnost  je snažna i bez nje nema poezije. Kreće se između stvarnosti i mašte, spaja te svjetove, osvaja njihov međuprostor.  Svijet u kojem  on egzistira kao pjesnik ostvaruje se isključivo tekstom.

Čak kada  pjesmu napiše u prvom licu, on ne govori uvijek o sebi. Često je posrednik između čitatelja i onoga što  je zaokupilo njegovu misao, pokrenulo njegovu emociju.  Zbog sposobnosti uživljavanja u tuđe svjetove i tuđe živote, njegova je poezija istovremeno i intimna i univerzalna, a čitatelj je doživljava kao njegovu ispovijed, kao njegovo vlastito iskustvo.

Kao čitatelji imamo pravo ući u tekst koji je ostvario, ali nemamo pravo kopati po njegovom životu. Biografi će utvrditi koliko je vlastitog iskustva unio u svoje stvaranje, a koliko ga je vodilo široko srce kojim je upijao događanja iz okoline.

Da bismo sačuvali njegovu intimu kao čovjeka, a doživjeli ga u potpunosti kao pjesnika, rabimo termin lirskog subjekta. Lirskom subjektu svi su putovi i oblici otvoreni, on nosi razne uloge. Može se u trenutku pretvoriti u jasiku ili sunovrat, postati dijete, ljubavnik, žena, čarobnjak, skitnica pa čak i ubojica. (Balašević- Ne lomite mi bagrenje).

Na mnogim poetskim portalima uočit ćete da često čitatelji, nakon što pročitaju  pjesmu, tješe autora, iako ne znaju  je li izneseno autorovo direktno ili indirektno iskustvo.

 Zato  rabimo izraz lirski subjekt koji se odlijepio od figure autora i koji elegantno izbjegava da se stavi znak jednakosti između njih,  jer se ta dva pojma isprepliću, uranjaju jedan u drugi, izviru jedan iz drugog, ali nisu jedno. Lirski subjekt hoda svojim posebnim svijetom, svojim raspoloženjima, i njegov je doživljaj svega što ga zanese, subjektivan.

Kao zanimljivost navest ću primjer portugalskog pjesnika Fernanda Pessoa. Kažu da je pisao pod  sedamdesetak pseudonima, ali pod tri imena je živio kao tri posebne pjesničke pojave:  Alberto Kaeiro, Alvaro de Kampos i Rikardo Reiš. Za te tri svoje osobnosti izgradio je posebne identitete, biografije, karaktere pa čak i svjetonazore.

Primjer ovog pjesnika pokazuje kako autor, zarobljen u realnom svijetu, u svijetu poezije preskače sve granice i živi različite živote lirskog subjekta. 

Marija Juračić