Nekakva čudna dosada
uvukla se u moja ljetna popodneva
jer tebe nema da ih uzdrmaš
i dosadne misli sjete otjeraš.
Da si barem sada tu
da gledamo zajedno pučinu
na kojoj brodovi daljinama plove.
Ne trebaš mi ni ruku dati
tvoj dodir mislima ću dozvati,
trebaš mi da samo sjediš tu
na ovom sivom kamenu
šutnjom i pogledom da kažeš mi sve
da otjeraš sve tuge i sjete,
pogledom da te milujem
od ljepote da se razlijemo pučinom
kao pjena za brodovima samotnim
maestral da nas odnese u luke sreće.

Ah ta ljetna,vrela popodneva
kada sve osim čežnje ne spava
i ja samo tobom zaokupljena,
znam sve je utvara,fatamorgana
ljetnih vrelih popodneva.