Pod užarenim stopama sunca

topi se asfalt u gradu.

Kroz tešku sparinu i žegu

umorno podne se vuče.

Na licima mamurne oči.

Tek poneki sretnik pronađe

svoj mali kutak u hladu

dok čeka tramvaj

na putu do kuće.

 

A niz ulicu dugu

preplanula tijela se nižu,

krampove, lopate dižu,

popravljaju cestu i prugu

dok ne počne sezona kiša.

Pod kišom vlastitog znoja

hrabro se odupiru suncu

što neumoljivo grije.

Sa čežnjom katkad isprate

limuzinu iza čijeg stakla

ledeni osmijeh se krije

ljepuškaste dame

koja ne mari za njihove muke.

Dok svoje cipele štedi,

snažne, žuljevite ruke

uređuju lice grada.

 

U kolotečinu kada opet vrati se masa,

kad završe odmori i pohrle đaci

u pobjede nove,

pod užurbanim koracima

hoće li itko primijetiti pločnike ove

kojima je netko, sasvim nepoznat,

svoju dušu dao

dok im je novo ruho tkao,

dok je pod suncem žeđao,

dok ga je netko vrijeđao,

dok je cijedio svoju krv, znoj i suze

u beton

kao u nešto sveto?..

 

A na drugom kraju grada

već neka druga ruina čeka

svoja bolja vremena.

Možda već iduće ljeto.