Dolaziš iz dana u dan kradući sate svakodnevici.
Govoriš da ljubav te mome domu vodi.
Slušam te i sretna sam u tvom zagrljaju.
Sretna sam jer se nježnost prelijeva mojim tijelom
i tada ne mislim na sutra, niti na sat kada se ponovo vraćaš
svim tegobama koje te pritišći nemilosrdno.
Znam da tako mora biti iako bih ti voljela pomoći,
ali ne znam kako.
Oboje smo zapeli u procjepu između želja i nemoći,
između potreba i zabrana,
između nametnutih, ustaljenih normi i htijenja.
Stavljeni smo na vagu koja osudu sa obje strane ima.
A ipak dolaziš svakoga dana kradući trenutke
u kojima mir i ljubav blaguješ sa stola moje ljubavi.