Tijelo više ne prepoznaje
nekada tople,nježne ,dodire
što slali su njime treptaje
kao bura snažne valove.

Usne više ne prepoznaju
strasne, ljubavne poljupce
što su ih slasću hranili,
kao prosjaka obilata večera.

Oči više ne zamječuju
znano lice u lica gomili
što srce je snažno izazivalo,
da prolupa kao mlin vodenice.

Osjećaji svi se jednom potroše
kao stari godinama nošen kaput
pa tijelo na hladnoću osuđuju,
vječni istraživaći ljubavi postajemo.

Ljubav je neistražena pećina
što sobu ljepote stalaktita pruža,
zatim uski prolaz kao iglene uši
za izlaz iz nje do svjetlosti škrto daje.

Hranimo strpljivo lijepe osjećaje
da ljubav opasna pećina ne postane
što nerijetko zarobi istraživače,
pa grobnica umjesto raja ostane.

Štefica Vanjek-Štefi