Hodale smo tiho, nekako zamišljene, svaka u svom svijetu. Pogledala bih ju povremeno i ona mene, ali ostajale smo tiho. Tek bi lagani osmjeh zatitrao na njenom licu. „Mogli bi sjesti, tamo na kamen“, rekla je gotovo plaho, kao da očekuje moje protivljenje. Naravno da možemo, mislila sam. Zapravo očekivala sam da progovori jer cijelo je vrijeme u zraku stajalo, nagovješćivalo nešto plaho, a opet kao vulkan potrebno eruptirati. Počela je bez uvoda, zatekla me ta bujica koja se slijevala ispred naših nogu jer gledala je u sivi kamen moru okrenuvši leđa.

„ Od prvog sam dana znala da ću ga voljeti iako si nisam željela dozvoliti te misli. Pokušavala sam ostati udaljena. On je bio zabranjen mojim osjećajima, ali ne i ja njegovim. Ti znaš, govorila je tiho, ti znaš da je oženjen. Znaš da mi nje lagao, znaš da mu je brak kamen oko vrata, a opet često sam pitala zašto taj kamen ne makne, zašto uporno nosi i tone sve dublje i dublje. Znaš da nikada nije znao zašto, ali je znao da nešto mora mijenjati. Nisam željela utjecati na njegove odluke, nisam ga željela ni na što poticati. Izbor koji je napravio samo je njegov“. Govorila je i dalje bez stanke, bez da me je i jednom pogledala. „ Možda sam pogriješila kada sam ljubavi dozvolila da uđe na ta mala, jedva odškrinuta vrata mog života. Bio je topao i drag. U trenucima tuge i muke, u trenucima rastave i samoće, znao je kako staviti osmjeh na moj obraz, znao je obrisati suzu oka, znao je dati sve što mi je tada trebalo. Njegova pažnja je bila nemjerljiv dar u raspadanju jednog ustaljenog života. Tek tada sam vidjela koliko je pogrešno bilo pokušavati spasiti brak koji mi je bio noćna mora svakog dana. Tek tada sam znala da je taj život suza i bola iza mene. Njegove su usne skupljale ostatke suza sa mog lica. Ruke su me čuvale kako me ni jedne prije njegovih nisu. Znala sam, tada, da ću ga voljeti“.

Uzdahnula je tiho, stala. Pomislila sam kako je dobro da svu muku izbaci iz sebe, šutjela sam i slušala. Kao da je uzela novi zalet, kao da trči neki novi krug meni nevidljiv, samo njoj znan nastavila je.

„ Sjećaš se, govorila sam ti da nije dobro, da ne bismo smjeli, a toliko smo željeli biti zajedno. Željeli smo se makar samo vidjeti, dodirnuti. Naši su razgovori bili neiscrpna vrela i uvijek je vrijeme bilo prekratko za sve što smo željeli. Mijenjali smo ustaljeni raspored dana. Pronalazili svaki slobodan trenutak u kojem smo nestajali svijetu i svijet nama. Tada smo bili samo mi, nas dvoje izvan svakodnevice. Pokušavali smo pobjeći svemu što nas čeka poslije i onome što je bilo prije nego su se ruke ispreplele. Znaš da sam ga bezbroj puta pitala kako će izdržati, kako će opravdati sebe ako nas netko vidi zajedno, ako to sazna njegova žena. Odmahnuo bi rukom i ostavio problem rješavati kada se, ako se dogodi. I znaš da se dogodio. Vjerovala sam tada da je svemu kraj, a voljela sam ga više nego sam smjela priznati. Strepila sam da ću ga izgubiti i kao prijatelja i kao ljubav koju sam nakon toliko dugih godina monotonije ponovo otkrila. A ipak i nakon svega, nakon bure koju je izazvao nije me ostavio. Voli me, rako je to bezbroj puta. Voli me i ne želi biti bez mene. Ni ja ne želim biti bez njega, ali ne želim da ostavi ženu. Znaš razmišljam kako je život nevjerojatan. Zašto smo mi ljudi tako ograničeni? Zašto pokušavamo druge vezati uza se kao stvari, kao da su roblje koje nam mora ostati zauvijek u vlasništvu? Ljubav ne poznaje vlasnički odnos. Ljubav priznaje i poznaje slobodu. Nikome se ne može zabraniti voljeti, nikoga se ne može natjerati da voli, pa zašto onda nama nije dozvoljeno da se volimo? Zašto se moramo stalno skrivati i ljubav tajiti? Razumiješ li što te pitam?“

Zastala je, utihnula. Kao da je i nije očekivala bilo kakav odgovor od mene. Zapravo ne znam što bih joj mogla reći. Ona voli, ona ljubi svim bićem svojim i trebala bi biti sretna, a nije. Ne onako kako bih joj ja željela da bude.

„To sam ti željela reći, morala sam ti ispričati. Ne znam koliko dugo ćemo se voljeti, ali znam da i kada se prestanemo viđati, ja ću ga voljeti više nego sam ikoga u životu. On je to zaslužio svojom ljubavi kojom me daruje svakoga dana“.

Ustala je i krenula prema moru. Skinula sve sa sebe, polako ulazila i nestajala. Na trenutak sam se prestrašila da se poželjela ne vratiti, ali izronila je, nasmijana. Znam da ću joj uvijek biti blizu za razgovor, za slušati, za voljeti ju jer ljubav stvarno ne poznaje granice.