Razorno,
depresivno
sučeljavanje.
Kucka po –
smrskanom.
Nekoć,
cjelovitom
srcu…
Robovi
smo…
Trulog
tijela.
A gdje je
tu duša?
Daljina
nas, jede
iznutra.
Ne živim
zadovoljno.
Niti sam
ispunjena.
Svaki je
dan, kao
prethodni.
Ubitačan.
Bolan i
naporan.
Nedostaje
mi ljubav…
Koju nikad
nisam imala.
Barem ne…
U dovoljnim
količinama.
Voljela bih,
makar malo.
Biti sretnija.
Cijeniti
darove
nebesa!
Možda
tada…
Konačno
uvidim…
Koliko sam,
Bogu mila.
08/06/2024 at 1:51 pm Permalink
Gotovo po cijeloj našoj plavoj zemljici ljubavi sve više nedostaje. Empatija se svela na lajkanje. Ostaje pitanje kamo sve to vodi?