23 studenoga 2023
Autor: julija
Kategorija: Misaona
Nikad se
nisam strašila
mraka, ja ga
živim otkako
sam postala.
.
Neprestano osjećam
kako mi bučno
pucketaju kosti,
dok me nemilosrdno
guta rahla zemlja.
.
Previše (ne)svjesna
svoje beskrajne smrti,
tonem u astral,
odzvanjajući krikom
ultimativnog
nezadovoljstva.
.
Poput uklete
pjesničke aveti,
nespašeno tumaram
ljubičastim hodnicima
gotičkog uma…
.
Ondje dolazim do
žalosne spoznaje
praiskonih temelja.
.
Čak ni za nas,
nesretne sanjare –
esencija svega
nije stihovanje
dovijeka.
23/11/2023 at 5:13 am Permalink
Svi u sebi nosimo nešto praiskonsko, nužno za nastavak života.
23/11/2023 at 10:53 pm Permalink
“Čak ni za nas,
nesretne sanjare –
esencija svega
nije stihovanje
dovijeka.”
Pozdrav!