Ne znam tačno kada sam
napisao ovu pjesmu
Možda za kafanskim stolom
gledajući nebo, slušajući kišu
Ti si jedan detalj u njoj…
Ne uobražavam da sam pjesnik
zato nemam šta da kažem
drugim ženama
Ovo nije pokušaj da se iskupim,
suviše sam umoran
i radije bih obilazio kafee
nego lutao od uspomene do uspomene
tražeći utočište za svoju čežnju,
Pa, ipak, popuštam,
možda zbog proljeća i
dozvoljavm ti da uđeš bez kucanja
i vidiš gdje sam ranjen
Kako sam mogao znati
šta se zbiva u tvojoj glavi
i otkuda dolaze ružne misli
unižavajući ljepotu te davne jeseni
Jednostavno, desilo se..
Svih ovih godina
moga izgnastva iz tvoje ljubavi
nisam mogu da ne zažalim
za tvojim dodirima
osvrćući se za djevojkama
što su prolazile pune nade
Treniranjem i drugim oblicima
samodiscipline liječio sam se od usamljenosti
pokušavajući da saznam, nešto više
o tvojoj ljubavnoj karijeri od tvoje najbolje prijateljice
I ona poče da mi priča…
A u mom srcu
cvjetao je divlji badem
dok sam na ulicama velikih gradova
sakupljao riječi iz svojih pjesama
želeći da ih sačuvam, čistim,
za neka bolja vremena
Mirno teku rijeke
kroz našu ravnicu
između napuštenih salaša
Palim svjetlo, navlačim roletne
i tragam za starim, nepoznatim, mirisima
koji su ostali, kao nezvani gosti,
suviše dugo, u mojim sjećanjima
Neizgovorene riječi ostaju da trepere
iznad Ohridskog jezera
kao sjetna pjesma
Kako da nazovem ovaj, iznenadni,
napad slabosti, koji mi nije drag,
jer me kao dijete, izgubljeno u parku,
tjera na suze
Love is New Everyday
reče neko
Možda je u pravu
Vrijeme je da odrastem
i shvatim da je stil zavođenja
jednostavan i formalan