Toga proljeća Granada je bila turistički raskošna

zagrlila nas je šarmom stare dame

čija  čipka miriši tajnom.

 

Tvoj način dječaka i pogled muškarca

kojim si me milovao, ukradeni poljupci

sve je to bila vedra, šarena razglednica.

 

Iz visokih hladnih čaša pili smo sangriju

cvijeće si mi na trgu kupovao, a ja sam

cijelo vrijeme mislila na njega.

 

Kobila crna, crvena luna.

Granada ga nije štitila. Mislim da on  i dalje putuje

u društvu dva toreadora i jednog učitelja.

 

Kobila crna, crvena luna.

Mjesec je bio visoko, nijemi svjedok, bolno lijep.

Svijetla je bila ta crna noć.

 

Sjetila sam se i onog jednobrkatog nadarenog

andaluzijskog psa koji ga je okrutno ponizio

zakotrljao po blatu.

 

I mene je htio šokirati onom glupom

prerezanom zjenicom

rezom preko Sunca.

 

Rekla sam ti da je idiot i da ne volim

ni njega ni njegove slike, a ti si se smijao

kao što bi se smijao djetetu koje ne zna što govori.

 

Kobila crna, crvena luna.

Bojao se. Znam da se je bojao jer svi se bojimo.

A ja sam gledala lunu nad Granadom.

 

Željela sam, silno sam željela  vratiti film unatrag

premotati život, ali filma nije bilo.

Samo je crvena luna plakala nad Granadom.

.

Marija Juračić ” Pisci, ljubav i ostale trice” 20I3. REDAK