U vitrini stoljetnoj
u pretincu  od stakla
nanizane figurice od porculana,
sakupljači prašine
mame šarenilom boja
lica različitih osjećaja.

Ona kao kraljica
u sredini pretinca stoji sama,
oči plave kao more
uprla je u daljinu
tko zna u koju zemlju
iz koje je u koferu stigla
pa sada zatvorena u staklu
sanja prostranstva i daljine.
Porculansko lice blijedo
bez znakova osjećaja
cakli se u mnoštvu lutaka
što samoću joj krate,
srce nikom pokazati ne želi
što tugu ispod cakline skriva
nitko ne primjećuje ne sluti
ta ona je usamljena i živa
i daleke predjele sanja
u kojima je posebna bila.