Sretosmo se u raskošnu jesen kasnu
zrak je mirisao po suhom šuštavom lišću
i sve bijaše kao u nekom maglovitom snu
dok srca su naša treperila tihom strašću.

Ljubav je u nama danima rasla,
a s njom i samotna golema čežnja
u usnulim se očima iskra zapalila
i zagrijala nas od noćnoga bdijenja.

Ni u snovima nismo mogli slutiti
da postat ćemo jedna ljubav vječna
da ćemo se ka istoj zvijezdi kretati
dok nam putanja bude staza Mliječna.

Spojismo se poput dva stabla mlada
grane smo svoje zaštitnički isprepleli
štiteći jedno drugog od kristalnog leda
i mećava bijelih da bismo preživjeli.

Zajedno se radujemo proljetnom suncu
dočekujemo vruća ljeta, jeseni i zime
sretni smo i veselimo se svakome vrhuncu,
a dijelimo i sve teške i bolne životne plime.

Sretosmo se u našoj Maloj kavani
(kao i Cesarić sa svojom jedinom dragom)
a jesen zlatnožuta šuljala se tiho vani
beskrajnom magličastom sÂgom.