Vratim se ponekad i samu sebe iznenadim nekim davno napisanim pjesmama. Evo jedne:

O ČEMU ON TO PRIČA

Čitam zbirku poezije
“O čemu pričaš”
Jednog uvaženog pjesnika,
Pita li to on sebe ili netko njega
O čemu pričaš?
I ja se pitam o čemu pričaš?
Odmah iza „jedan“, nekoliko piva,
dvije flaše konjaka pa
nastavljaju žene, opet žene,
žene njegove bračne i one
prolazno mračne, još malo piva
izmjena glagola poznatih radnji.
da stvarno o čemu to pričaš?
Dodaje djecu, valjda da se zna
Kako je reprodukcija obavljena,
Djeca ne smiju psovati!
Kaže edukaciju
nogom blago rješava.
još piva, još konjaka,
a bogme ni trava ne manjka, istina ona lošija,
prazni su mu džepovi,
samo da prebrodi alimentacije
i špotancije, i razgovore nepotrebne.
stvarno o čemu pričaš?
Ford Taunus  ’67.,
ford, e to je bio auto,
Slažem se, s tim se slažem.
Ja zgodnog crnog, visokog
na zadnjem zamišljam sjedalu,
kod njega neka, prolazna,
ne vjerujem da je se sjeća,
a onda iza „dva“, iza tri“
još piva, konjaka, žena,
glagola već spomenutih radnji,
a o politiuci kaže
boli ga neka stvar za glupi svijet,
ne može njega nitko razumjeti.
Da, stvarno o čemu on to priča?
Ako još niste shvatili,
neću vam ništa reći
Istražujte sami.

16.01.2011.     čitajući  zbirku poezije Roberta Roklicera