Čekala me je na dvorišnim vratima, onima kraj kapije kada sam iz grada vikendom dolazila kući. Ta su mi vrata ne jednom stvarala probleme za mladosti moje. Imala su ona, škripav rigl i točno se znalo kada bi se u kasnim noćnim satima vratila doma, iako je trebalo puno, puno ranije. Znala je ocu reći kako bi to trebalo već jednom popraviti jer svaki joj put prekine san, a ja sam znala da ne spava nego čeka čuti da sam došla pa da se tek tada u miru preda noći. Onda su godine prošle i nastavila sam život daleko od mog dvorišta, od vrata sa škripavim riglom, ali kada bih se vraćala ona je uvijek čekala iza tih vrata pa ih otvarala, a rigl je jednako škripao kao pozdrav, kao dobrodošlica u moj dom mali slavonski.

Jutros gledam ormarić koji ima mali rigl s nutarnje strane i ostah u čudu kada otvarajući ga čuh poznati škripavi zvuk. Bez najave krenuše sjećanja iz mladosti iz mog doma s vratima škripavog rigla kraj kapije, na mamu, njena duga čekanja u noćnim satima da se vratim doma u mladosti mojoj i prigovaranja ocu kako je krajnje vrijeme da taj rigl popravi.

Neću ga na ormariću popravljati.