Došuljao se mjesec mangup
iz krošnje visokog  jablana,
do prozora sobe došao
pa gleda škiljeći unutrašnjost
kao da se srami  u sobu ući
da ne remeti trenutak uzavrele nježnosti.

Nesigurno jedan svijetli trak
kao hobotnice najduži krak
pružio je plašljivo do postelje
pa nam kao fenjer u magli svijetli.
Vidimo se zagrliti, usne za poljubac pronaći
u sobi čarobnih trenutaka
nebrojeno poljubaca izmijeniti.

Ušuljao se nepozvan u sobu cijeli
zrakama nas milovao nježno
srebrom posuo uzbuđena tijela
pa otišao dalje na put
druge sobe ljubavi tražiti
nama trenutke nježnosti ostavio
da lebdimo na krilima zanosa
praćeni pogledima  nestašnog Amora.

Baš je mangup mjesec taj
sve tajne mnogih soba zna
u nekima tijelo srebrom posipa
u drugima suzu samotnu zrakama briše.
Zna kad treba uči glasno
kad se ljubi uzavrelo strasno
zna kad treba ući na vrhovima prstiju
jer iz nečijih očiju tužne kiše liju.

Ti mangupe nočobdijo svjetska
dođi i sutra, ali nemoj rano neka se smrači
sipaj srebro po nama i nježnost ostavi
tako je čarobno kad nam u goste svratiš.