Na jednoj neobaveznoj kavi, jednog lijepog opatijskog jutra dobila sam ovu pjesmu, uredno pretipkanu na listu papira i bez naznake autora.  „Balada o dječaku“. 

„Zaboga, što mi to sada daješ? Još k tome baladu! Zar ne vidiš kako je dan lijen, galebovi mirni, ljudi u kafiću nasmijani. Ne muči me baladama.“

No moj mučitelj je  uporan i što sam mogla? Pročitah pjesmu.

I sada mi ne da mira. Golica me i zanosi. Gotovo da s njom razgovaram. Ne pokušavam je razumjeti. A i zašto bih? Nije matematička jednadžba, nego pjesma. Naoko lagana, neobavezna, prolazna… Ali ne zovi vraga.  Nije ni lagana ni prolazna.

Ona samo tako zavodi.  Gotovo podlo. Koristi svoju ljepotu i šarm. I duboku emociju svoga tvorca. U glavi mi kompjutor vrti imena i pjesme. Gotovo poludi. I stalno se nameće jedno ime: Edgar Allan Poe.

Pjesma me ljubazno uzima za ruku i vodi nekud u poovski svijet neke tamne ljepote  katakomba poezije u kojem padaju zvijezde, a bijele kale mirišu od bola.

Nit je vidim, nit me dira, a zavukla se u um, zakukuljila i ne izlazi. Dan je lijep, galebovi lijeni, a ja zapela u svijetu sjena  balade koja sama od sjene bježi.

I što mogu? Prigrlim pjesmu i položim je u svoj intiman svijet pjesnika i muza, odmah kraj Edgara Alaina Poa… Nije se bunio.

Napisala: Marija Juračić