Duh se u stanu pojavio iznenada. U početku je Sonja mislila da se te devijacije javljaju slučajno, da se svjetlo na trenutke gasi zbog hira Elektre, da  voda u kupaonici počne iznenada teći zbog dotrajalih cijevi, da se stranice odložene knjige listaju zbog iznenadnog propuha. Mislila je da je sjena, koja joj promiče krajičkom perifernog vida, samo opsjena, igra sunca koje ulazi kroz otvorene prozore. Počela je shvaćati da se nešto čudno događa tek kada je u ogledalu zamagljene kupaonice, nakon kupanja, ugledala jasno iscrtana velika slova DOM. Nakon suprugove smrti i uzastopnih odlazaka svojih kćeri, živjela je sama u velikom stanu i bila je zadovoljna svojim domom. Tu su još odjekivali glasovi proteklog vremena, izmjenjivale se slike sretnoga života.

„I kog me jarca sad providnost podsjeća na dom?“ pomislila je. „Neka me pusti da ove zadnje godine života provedem u miru.“

Zadrijemala je pred televizorom. Nije to bio pravi drijemež. Više je bio nalik neodređenom stanju ni sna ni jave, mentalnom odmoru kad mozak napušta materijalne misli i daje prednost svojoj duhovnoj dimenziji.

Glas je dopro iz neposredne blizine:“ Nisam napisao DOM misleći na kuću, već sam htio napisati svoje ime, Dominik. Nadao sam se da ćeš me se sjetiti.“

Prizvala je sliku svoje prve velike ljubavi, onog Dominika koji je s njom dijelio razrednu klupu i koji ju je iznenada ostavio, bez razloga, bez objašnjenja, bez ikakvog vidljivog povoda. Onog Dominika zbog kojega sedam dana nije išla u školu glumeći da je bolesna, zbog kojeg je kao mrtva ležala u krevetu, bolujući svoju ljubav.

Nakon niza godina, u jednom društvu je čula da je Dominik umro prije njezina supruga, ali ta je vijest više nije dirnula. Ona je tu ljubav pošteno odbolovala, ostavila iza sebe i… što sada taj duh želi od nje?!

„Želim ti reći istinu. Nisam ti je mogao reći onda, a ta me istina proganjala svih godina moga života. Nisam se ni oženio, ni djecu nisam imao. I sada, preko groba, proganja me ono što sam s tobom mogao imati. Znam da si imala dobar život i da odavno ne mariš za mene, ali ja ovo radim zbog sebe. Ne mogu krenuti dalje dok ne skinem teret s duše.“

Sonja je na trenutak pomislila,  kamo bi Dominik trebao krenuti i što mu znači to „dalje“, ali joj se u sadašnjoj fazi života nije dalo istraživati. Neka zasad ostane tajna. Za desetak godina ionako će joj se sve otkriti. Ili će njezina svijest umrijeti zajedno s njom ili će se sjediniti s Velikim Umom u kojeg je željela vjerovati.

„Pamtiš li naš zadnji susret?“ upitao je Dominik, a Sonja se sjetila vedrog sunčanog popodneva kada su se biciklima uputili prema, u ono vrijeme rijetko naseljenoj gradskoj periferiji, uživajući u modroj plohi mirnoga mora  i mirisu smole koja se točila iz kore borova. Sjeća se da su stali odmoriti se, da su sjeli na neki zidić na koji su prislonili bicikle. Tišinu dana narušilo je brektanje starog kamiona što je prevozio grupu radnika koji su im, ugledavši ih, počeli dobacivati prostote, između kojih je Sonja jasno čula pitanje: „Što radiš s tim tipom?“

Kada je kamion prošao, ona je samo rekla: “I žena rodi svakakve budale!“

Dominik joj je čitao misli, a postalo joj je jasno da i ona čita njegove. Tako se njihov razgovor nastavio bez glasa, bez potrebe za oblikovanjem riječi.

„Kada sam čuo što nam ti radnici dobacuju, znao sam da cijeli grad bruji o sramoti moga … oca. Uvečer sam doznao da je napastovao našeg zajedničkog prijatelja Damira, nakon što ga je na prevaru uvukao u naš podrum. Damir se silom obranio, ali je to odmah ispričao svojima. Možeš misliti kako sam se osjećao? Moj otac napastuje mladiće, traži ih po gradilištima… na kojima je radio kao inženjer. Majka se odmah rastala od njega. U ono vrijeme naše mladosti nitko nije imao razumijevanja za istospolnu ljubav. Bilo je to nešto odvratno, bolesno i ja sam se samo bojao da će tebi netko nešto o tome ispričati. Zato sam te odgurnuo od sebe. A kada sam vidio da te drugi momak čeka ispred škole, znao sam da sam te nepovratno izgubio.“

Sonja se mislima vratila u dane svoje rane mladosti. O međusobnoj ljubavi između osoba istoga spola tada nije ništa znala. Nije bila sigurna ni da takvo nešto, uopće, postoji. Bila je to društvena tabu tema. U ono vrijeme vjerojatno bi i sama osuđivala takve ljude. Seksualne sklonosti nekih njenih omiljenih književnika, Oscara Wildea, Lorce, Verlainea, Rimbauda, Wirginije Wooff… u školskim lektirama su se prešućivale.

„Koliko se svijet promijenio!“ pomislila je,“ sada i sam Papa…“

Dominik joj nije dozvolio da razvije misao: “A ti si brzo našla novu ljubav“, dodao je s gorčinom.

Sonja se blago nasmiješila. Sjetila se te nove ljubavi. Doslovno je nahrupila u njezin svijet kada se prvog dana nakon ljubavne bolesti vraćala iz škole. Nepoznat mladić dojurio je pred nju, zaustavio se naglo, naklonio se poput srednjovjekovnog viteza i rekao: „Ganja me murija. Ali vaša bi ljepota zaustavila i uragane“, i odjurio.

Sutradan ju je čekao pred školom.

Nakon ove ispovijedi duh se više nije javljao. Otišao je dalje, ma kuda to bilo. „Neka mu je sa srećom“, pomislila je Sonja.